MIRIS BOJA

  D irektorka škole je nameštala frizuru savijenu u punđu i gledala se u ogledalo. Vežbala je različite poze strogoće, kao i svakog radnog dana, želeći da izgleda autoritativno, ako treba – i neumoljivo. Pripremala se za uobičajenu šetnju dugim školskim hodnicima u vreme nastave. Uvek bi inače zastajkivala ispred svih vrata i osluškivala i profesore i đake, proveravajući da li se nastava drži po strogo utvrđenom planu i programu.           Ispred kabineta za matematiku odzvanjao je glas predavača, koji je očigledno preglasno objašnjavao neki zadatak, jasno se čulo čak i škripanje krede po tabli. U učionici u kojoj se predavala geografija iskusna nastavnica je vrlo razgovetno pričala o zemljama Azije i o Indiji. Kabinet muzičkog je ipak bio najglasniji. Sviralo se na klaviru, prepoznala je čak i svoju omiljenu Betovenovu kompoziciju.           Direktorka se zadovoljno nasmešila i krenula dalje. Posebno...

  The school principal was fixing her hair in a bun and looking at herself in the mirror. She rehearsed various poses of sternness, as she did every working day, wanting to appear authoritative, if necessary – and implacable. She was preparing for the usual walk through the long school corridors during class time. She would always stop in front of every door and listen to both the teachers and the students, checking whether classes are being held according to a strictly defined curriculum. The voice of the teacher rang out in front of the math class. He was obviously explaining an assignment at full volume and even the screeching of chalk on the blackboard could be heard clearly. In the classroom where geography was taught, the experienced teacher spoke very eloquently about Asian countries and about India. The music room was the loudest of all. The piano was playing and she recognized her favorite Beethoven composition. The principal smiled with satisfaction and moved on. She ...

          Zažmurite na trenutak i mislite o Njemu. O mraku. On postoji. Nije izmišljen, stvaran je. Možda ste se setili detinjstva? Imali ste strah od tame? I ja sam se kao dete bojao mraka i tražio da dodirujem majčinu ruku sve dok me ne bi savladali snovi. U tom mraku mi je bila potrebna majčina blizina, običan spoj mojih i njenih prstiju. Mogao je to da bude i samo mali prst, onaj koji smo kao deca koristili za pomirenje. Ta povezanost je, kao provodnik, prenosila toplinu i, ono što je najvažnije – ljubav i osećaj da sam nekome vredan.         Ako ti je um slep, oči su ti beskorisne – pre dve godine mi je ovim rečima gospodin Suhel Bakain ilustrovao svoju misiju. Prisustvovao sam njegovoj slikarskoj radionici u Kraljevskoj akademiji za slepe, u Amanu, glavnom gradu Jordana – s decom koja ne vide ili jedva vide. Njegov jednostavni zaključak glasio je ovako: Mračne pojave u našim životima pravi naš um !    ...

SNIMAK SA PROMOCIJE KNJIGE "SVET JE ISTI"  

    U dvorištu Hajnrihove kuće svake jeseni se dešavala magija pretvaranja jabuka u čuvenu rakiju. Njegov kum Ditrih bi tradicionalno, na prikolici koju je vukao golf dvojka, dovozio dotrajali kazan svog dede Sebastijana za pečenje starog dobrog šnapsa. To nije bio običan kazan. Iz njega je curela najbolja vatrena vodica , koja je na pokrajinskom takmičenju u Baden-Vitenbergu tri puta  – 1974, 1981. i 2001. godine – osvajala glavni pehar Zlatna rakija ( Goldener schnapps ). Helga, Hajnrihova žena, okretala je prase koje se peklo u drugom delu dvorišta.   – Helga, donesi pivo, stigao je Ditrih!   Mada su se juče videli ispred prodavnice gde su svaki dan pili pivo, Hajnrih i Ditrih su se izljubili.   – Gde si, kume Ditrihu, dovezao si Sebastijanov kazan? Brate, kume, ove godine moramo uzeti zlato! Jabuka je zrela da ne može biti zrelija, plus   pobednički kazan... Helga, gde je to pivo?! Kum mi je ožedneo. Helga, čuješ li ti mene?... Kak...