Пређи на главни садржај

ONI SE BUDE

 

Oče, grešio sam! Dugo sam istinu skrivao od svih, a najviše od samog sebe. Vi dobro znate da sam ja poznata ličnost. Prepoznaju me na ulici i smaraju za autogram i zajedničku fotografiju. Imam i para, primam nezasluženo visoku umetničku platu, derem marketinške agencija za reklame i snimam programe za poremećenu javnost. Živim kao bubreg u loju. Vi to dobro razumete. Ali da bi me i ostali pravilno razumeli, reći ću da živim kao svaki pop koji ima oko sebe veran narod, pa ga krštava, osvećuje mu kolače i vodicu, a i sahrane, božemiprosti, idu kao u vreme korone.

     Verovatno se pitate šta meni uopšte nedostaje. Šta bi to moglo mene da muči? Pa evo da Vam ispovedim.

     Poslednjih 12, 13 godina nisam imao baš nikakvih muka. Sve mi je bilo potaman (a nije da nisam primetio da većini popova nije kao meni ili da oni nisu ja). Ne mogu da poreknem ni da su me neki drugovi iz detinjstva zvali da se pojavim u medijima i podržim onu javnost koja se još nije bila poremetila, koja je odavno shvatila koliko nas država krade! E, vidite, Oče, tada je nastajao problem! Prosto sam izbegao takav angažman jer sam jasno uočio da kolege koje su to uradile nisu dobijale uloge, a izgubile su i onu sitnu platicu za umetnike!

     Oče, biću potpuno otvoren: tada mi to nije smetalo! Ali su me poslednji događaji malo poremetili. Mnogo je ljudi, studenata, dece na ulici! Mnogo! Pomislio sam da bi mi neko mogao zameriti što sam se do sada držao po strani i uz te lopove koji su ojadili državu. I – pojavio sam se na protestu! Naravno, svi su bili srećni što sam i ja na pravoj strani istorije. Međutim, odjednom je odnekud izleteo neki moj davni drugar i u lice mi sasuo:

– Hej, smeće jedno, sad si došao, gde si bio do sada?!

     Moji obožavaoci su ga, naravno, napali i odbranili svog idola. A sad ćete se Vi ponovo pitati u čemu je onda problem. Znate, malo se bojim da ovi sada neće uspeti u svojim namerama (mada ne izgleda da će se to desiti, ali ipak), pa će se onda pojaviti razni koji će mi svašta ružno reći. Dobro znate šta sve narod priča o popovima, ali ih ipak zove da mu krštavaju decu ili sahranjuju bližnje. Posao ne može da stane! Voleće oni i mene, ali nekako mi večeras ta misao ne da mira, nagriza me onako sa strane i malčice nelagodno se pitam da li je možda trebalo da se oglasim i ranije. Razumete? Molim Vas, Oče, oprostite mi grešnom!

– Brate, mogu da ti oprostim ovih nekoliko rakija, ali hranu moraš da platiš!

     (Događa se u skoro praznoj kafani, u kojoj s kelnerom razgovara naša poznata javna ličnost koja je snimala programe za poremećenu javnost.)

Коментари

Популарни постови са овог блога

BUNA PROTIV DAHIJA (moglo je ovako biti)

  – O, Milune! Čuješ li me, Milune! – Ooo, Đorđe, ti li si? – Glavom i bradom. Idemo li na dahije, Milune? – Đorđe moj, znaš da bih ja bez pogovora krenuo, ali – ne mogu! – Zašto, Milune dragi? Kada ćemo ako ne sada. Dahije su odsekle glave svim našim viđenijim ljudima. Ako sad ne ustanemo, mi smo sledeći na redu. – Živka bi mi se naljutila. U nedelju je pozvala bratovljevu rodbinu na ručak, a ti znaš kakva je Živka kad nije po njenom. Gora je od svakog dahije. Mi Slinakovići smo, dobro ti je poznato, uvek bili za pravdu i uz narod, ali ovoga puta... Nemoj, Đorđe, da se naljutiš. Crni Đorđe je otišao do sledeće kuće. Moći ćemo i bez Slinakovića na dahije. Stao je ispred kapije imućne porodice Tenderovića. Tenderovići su bili bogati i uticajni, i nisu propuštali nijednu priliku da istaknu svoju nacionalnu pripadnost, kao i žrtve za svoju zemlju. – Hej, Dragane! Evo ti Đorđe dođe na prag kuće! Dragan Tenderović je otvorio pendžere, ne otvarajući kapiju. – Đorđe, del...

KAO GROM IZ VEDRA NEBA (Srpska priča strave i užasa)

  Kad se rodio Cobe, grom iz vedra neba pogodio je glogovo drvo u parku blizu porodilišta. Drvo se zapalilo i izgorelo, a silina udara uplašila je porodilje. Prema svedočenju jedne babice, a tu priču je Cobetova majka godinama prepričavala – sva deca su zaplakala, osim Cobeta. On se osmehivao.         Cobe je na prvi pogled bio dete kao i svako drugo. Međutim, neki njegovi postupci, a i događaji koji su ih pratili, bili su, blago rečeno – čudni! Imao je već četiri godine, ali se još nije odvajao od majčine sise. Radovao se i smejao isključivo kad bi video da neko prosi ili je u invalidskim kolicima. S drugom decom se nije mnogo družio, a igračke ga uopšte nisu zanimale. Devojčicama je krao lutke i otkidao im glave, ali dečkićima ništa nije lomio – zbog lošeg iskustva: naime, drugaru u obdaništu namerno je jednom slomio točkove na autiću , nakon čega mu je ovaj njime slomio nos! Ukor je, začudo, dobio drugar, a nastavnici su se do neba izvinjaval...