Пређи на главни садржај
KO SU PUTNICI, A KO INDIJANCI
Direktorka škole je nameštala frizuru
savijenu u punđu i gledala se u ogledalo. Vežbala je različite poze strogoće,
kao i svakog radnog dana, želeći da izgleda autoritativno, ako treba – i neumoljivo.
Pripremala se za uobičajenu šetnju dugim školskim hodnicima u vreme nastave. Uvek
bi inače zastajkivala ispred svih vrata i osluškivala i profesore i đake, proveravajući
da li se nastava drži po strogo utvrđenom planu i programu.
Ispred kabineta za matematiku odzvanjao je glas predavača, koji je
očigledno preglasno objašnjavao neki zadatak, jasno se čulo čak i škripanje
krede po tabli. U učionici u kojoj se predavala geografija iskusna nastavnica je
vrlo razgovetno pričala o zemljama Azije i o Indiji. Kabinet muzičkog je ipak bio
najglasniji. Sviralo se na klaviru, prepoznala je čak i svoju omiljenu Betovenovu
kompoziciju.
Direktorka se zadovoljno nasmešila i krenula dalje. Posebno ju je
interesovalo kako protiče čas likovnog obrazovanja. Iz same učionice nije
dopirao nikakav zvuk. Dobro, pa nije tu čas muzičkog, samoj sebi je objašnjavala,
odmakavši nekoliko koraka u pravcu učionice za učenje stranih jezika. Ipak,
oprezno se vratila nazad, da još jednom oslušne, prislonivši uvo na vrata, ne
mareći što tako može da pokvari frizuru. Ništa se nije čulo, nijedan dečji glas,
a ni glas mlade nastavnice likovnog. Ima li uopšte nekog unutra? Kako je moguće
da je do nje dopro čak i zvuk krede profesora matematike, a ovde – mrtva tišina?!
Moralo bi da se oglasi barem jedno dete od tridesetak njih u razredu.
Prolazili su minuti, koji su njoj izgledali predugi. Frizuru je potpuno pokvarila
prislanjajući uvo čas na jedna, čas na druga vrata. Ovde nešto nije u redu – sa
sigurnošću je zaključila i naglo otvorila vrata učionice.
Prvi pogled ju je potpuno zbunio. Gotovo oduzeo. Sve đačke glave su ležale na klupama, sve oči su bile zatvorene. Izgledalo je kao da svi do jednog – spavaju! Nije, u stvari, izgledalo, već su svi stvarno spavali, ni
naglo otvaranje vrata nepopustljive direktorke nije ih pomerilo. Spavala je i nastavnica,
i to izgleda dubokim snom.
Direktorka je
bila van sebe! Nije da ponekad nije bilo manjih propusta u školskom redu, ali
da na bilo kom času sva deca spavaju, uključujući i predavača – e to se do sada
nikada nije dogodilo!
Probudila je mladu ženu.
– Koleginice,
hoćete li da mi objasnite o čemu je ovde reč?
– Pa danas nam
je zadatak da naslikamo putovanje.
Direktorka je
još jednom bacila pogled na razred, ali su sva deca i dalje gotovo nepomično
spavala.
– Zar vi ovo
zovete slikanjem?
– Rekla sam učenicima da je najbolje da svoje
putovanje najpre zamisle u mašti, da se prepuste snovima i fantazijama, pa da na
drugom času to i naslikaju. I da svako sliku pokloni svom najboljem
prijatelju.
– Šta da rade?
– s nevericom je direktorka pogledala nastavnicu.
– Putovanje je mašta i san, vizija, sposobnost da sebi
nešto živo predstavimo, zar ne razumete?
* * *
Moje prvo
putovanje bilo je iz porodilišta u Višegradskoj ulici u Beogradu do
iznajmljenog stana u Marinkovoj bari. Tog putovanja se ne sećam. Ne sećam se ni
putovanja od Marinkove bare do Cvijićeve ulice. Kad sam malčice porastao, isto
toliko sam postao svestan i svojih prvih putovanja,
koja, naravno, nisu bila do nekih udaljenih gradova ili mesta, već po okolini.
To govorim iz sadašnje perspektive odraslog čoveka, ali u tom uzrastu bila su
to maltene hodočašća: otkrivanje novog kraja, drugog dela grada, poseta rodbini
ili kumovima... Putovanje tramvajem, trolejbusom ili autobusom po gradu otkrivalo
mi je sasvim drugi svet.
– Mama, šta je ovo?
– Crkva, sine.
– Šta je to crkva?
– Tu se moli.
– Tu živi Bog?
– On živi svuda! On je u svakom gradu, ulici i kući.
Tako je mislila moja majka. Nikada ga inače
nisam video kod nas u stanu! U to sam bio siguran, jer je naš stan imao samo
jednu sobu, pa nije imao gde da se sakrije.
– Mama, mama, a šta je ovo?
– To je Narodna skupština.
– A ko tu živi?
Moja majka je samo odmahnula rukom i
pokazala mi, na drugoj strani ulice, zgradu u kojoj je davno radila, kad se
doselila u glavni grad.
U tim ranim putešestvijima sticao sam svoje prve drugare. Uglavnom su to bila
deca maminih i tatinih prijatelja. Razmenjivali smo iskustva: kakvi su nam
učitelji, ko je stroži – mama ili tata, da li volimo punjene paprike (koje
je na sto upravo stavljala nečija majka), u koliko sati moramo u krevet i da li
nas vikendom puštaju da ostanemo duže budni. Ta razmena kratkog životnog
iskustva mnogo mi je značila u razumevanju sopstvenog života i ličnih navika. Jedan
drugar mi se tako žalio da ga otac tuče, nekad i bez razloga, čak mi je
pokazivao i modrice na nozi. Ćerka majčine koleginice je imala klavir. Umela je
da odsvira samo nekoliko pesama, ali sam ih ja svejedno prvi put čuo. Kod novog
drugara, koji je živeo na drugoj strani
sveta – u naselju na brdu koje zvalo po labudu ili petlu, nisam bio baš siguran
– igrali smo se električnim vozom, koji je on dobio od svog oca koji je radio na drugoj planeti – u državi koja se
zvala Nemačka. Voz se sam kretao precizno po metalnim šinama i svetleo.
Prvo putovanje na more kojeg se sećam
bilo je vozom, koji je takođe svetleo, i to ne samo u stvarnosti, već i u mojim
dečjim očima. Polazio je s beogradske železničke stanice u večernjim satima. Bio
sam nezamislivo uzbuđen. Piletinu i paradajz smo počeli da jedemo već na
stanici Zemun (samo pet minuta posle
polaska).
Potom se sećam broda koji nas je
prebacio na neko ostrvo. More i plaže su me zadivili, ali ono što mi se posebno
urezalo u pamćenje je plava kosa jedne devojčice. Zavideo sam joj na tome što,
kad god je od svojih roditelja tražila sladoled – dobila bi ga! Ja se nisam
usuđivao ni da pitam, jer mi je majka utuvila u glavu da je ledeni slatkiš na
plaži skup i da za njega nemamo novaca. Svaki dan smo se viđali na istoj plaži,
ona sa sladoledom, ja sa sendvičem sa salamom i paradajzom. Imala je šlauf
(gumeni pojas oko struka) jer nije znala da pliva. Stid me je preplavljivao i
dugo se nisam usuđivao da joj se obratim. Kad sam najzad skupio hrabrost (koju
sam valjda čuvao od rođenja), upitao sam je:
– Hoćeš li da te naučim da plivaš?
– Neću! A gde si ti naučio da plivaš?
– Na Savi.
– Lažeš!
– Ne lažem!
– Lažeš! Ti nisi iz Zagreba, a Sava je u Zagrebu.
– Nije,
u Beogradu je!
Tako smo moja drugarica s plaže i ja
naučili da Sava ima gradove, a ne gradovi Savu! Posle mi je davala da gricnem
njen sladoled, a ja sam joj nudio paradajz i sendvič sa salamom. Nije htela. Tog
leta ipak nije naučila da pliva.
* * *
Otkrivanje sveta mi je životna sudbina
jer su putovanja moja profesija. Putovao sam autobusom, brodom, avionom, skoro
svim prevoznim sredstvima koje je čovek izmislio. Jedino prevozno sredstvo koje
čovek nije izumeo, a dobili smo ga rođenjem – jeste naša mašta! Ona pokreće
radoznalost, a radoznalost, odnosno znatiželja prethodi svakom pravom
putovanju. Šta me očekuje tamo daleko? koji ljudi žive u tim krajevima? kakva
im je hrana? I tako u nizu – od klime, navika, običaja i jezika do zgrada,
spomenika i muzeja... I ono, možda najvažnije: koga li ću upoznati na svom
sledećem putovanju i šta ću sve čuti i saznati? Uvek se osećam kao Kolumbo koji
je, tražeći Indiju, otkrio – Ameriku!
Voleo bih da svako dete ima na umu, to
jest da zapamti da svaki novi deo sveta, svako novo mesto čuva baš za njega svoja
iznenađenja, sakrivena od svih dostupnih informacija, javnih glasila, knjiga,
časopisa i interneta. Čuva ih čak i od same dečje mašte! Zato stalno tragajte, gledajte,
otkrivajte, razmišljajte... Putovanje bez iznenađenja nije istinsko putovanje.
* * *
Ovde ću da
napomenem da je ona nastavnica likovnog – pre nego što su utonula u san i,
naravno, pre naglog ulaska direktorke s punđom, to jest čim ih je zamolila da maštom
dočaraju svoje putovanje, da ga izmisle, pre svega toga dakle – ispričala deci priču
o Kolumbu.
– Deco, svi
znate priču o Kolumbu, koju ću ja malo izmeniti. Zamislite situaciju u kojoj se
Kolumbo prvi put susreo s domorocima u Americi, nazivajući ih Indijancima jer
je mislio da je zapravo doplovio do Indije. Pokušao je da im saopšti da ih je,
eto, on otkrio, a da on dolazi iz civilizovanog sveta zvanog Evropa. Indijanci
su ga prekinuli rečima: Ali, da ste
sačekali samo još koju godinu, možda bismo mi VAS otkrili tražeći Indiju, pa biste
danas VI bili Indijanci!
Kada putujete u
nepoznate krajeve, nemojte zaboraviti da se ne upoznajete samo vi s njima, već
i oni s vama! Vi ste njima podjednako nepoznati i isto toliko zanimljivi. Tako,
kada budete slikali svoje putovanje – naslikajte i sebe, najbolje što možete.
* * *
Na ležaljci
pored bazena ispred jednog modernog hotela na obalama tropskog mora, ležala je ne
više mlada gospođa, zatvorenih očiju, sa slušalicama na ušima. Kad bi s vremena
na vreme otvorila oči i pridigla se, pred njom se pružao nezaboravan pogled na
more, kao s razglednice. Ono što je bilo čudno je to da je gospođa svoju muziku,
pomalo neobičnu za taj ambijent, slušala toliko glasno (bez obzira na
slušalice) da su gosti hotela koji su bili na ležaljkama pored nje mogli neometano
da uživaju u slavnim muzičkim numerama – ako im je takav bio muzički ukus. Bolji
poznavaoci muzike mogli su prepoznati kompozicije čuvenog Betovena. Gospođa je,
uz to, iz svoje torbe za plažu povremeno vadila blok s praznim listovima, te
grafitnom olovkom nešto usredsređeno crtala.
– Gospođo! Gospođo! – pokušavao je da joj se obrati
čovek u poslovnom odelu.
– Molim! – konačno se trgla.
– Dobar dan! Ja sam direktor ovog hotela.
– Vi govorite… – gospođa je bila skoro
zabezeknuta da joj se neko u toj dalekoj zemlji obraća njenim maternjim
jezikom.
– Naravno. Vi ste bili direktorka moje škole.
Dok je nekada
stroga direktorka škole iznenađeno gledala u njega (na putovanjima je
iznenađenje poželjno, gotovo obavezno, već smo rekli), gospodin u odelu je
nastavio da priča.
– Znate, prošlo
je mnogo godina. Mislio sam da mi se pričinjava da ovde, na drugom kontinentu,
srećem direktorku svoje bivše škole! U početku sam bio u blagoj neverici, ali kad
ste sinoć namestili punđu, više nisam imao nikakvih nedoumica.
– O, hvala! Izvinite,
ali ja se vas ne sećam! Zar me pamtite samo po punđi?
– Nikad nisam
zaboravio kako ste nam upali na čas likovnog, a mi svi pozaspali na klupama maštajući
o putovanjima koje je trebalo da naslikamo.
– Nastavnica likovnog vam je bila razredna?
– Jeste. Nikad je
nisam zaboravio.
Te večeri je sadašnji direktor jednog hotela u
dalekoj zemlji pozvao na večeru nekadašnju direktorku svoje osnovne škole. Direktorka
je imala savršeno nameštenu punđu. Dugo su razgovarali o minulim vremenima. On je
njoj pričao o svojim brojnim putovanjima i o zemljama koje je obišao, ne
izostavljajući da najviše pamti putovanja
od Cvijićeve ulice u Beogradu do Labudovog ili Petlovog brda, ali i svoje prvo
putovanje na more, kad je upoznao devojčicu plave kose sa sladoledom i saznao
da reku koja se zove Sava nema samo
njegov rodni grad. Ona je njemu pokazivala svoje slike, odnosno crteže koje je
napravila na plaži. Uglavnom su to bili portreti lokalnih ljudi – Indijaca koji
se smeju. Te večeri je njen bivši učenik video (valjda prvi put) i njen osmeh.
– Ni u snu ne bih pomislila da će na
obalama Indijskog okeana, gde sam se obrela nizom srećnih i neočekivanih okolnosti,
neko mene da prepozna! A kakvi su životni putevi vas doveli ovamo?
– Svet nema granica, direktorka, to sam
naučio još u školi, maštajući o tome da ga jednog dana upoznam. Srećom, nisam
zalutao kao Kolumbo! A znate li nešto o nastavnici likovnog?
– Trebalo je da,
posle mog odlaska u penziju, ona bude direktorka naše škole. Međutim, nju to
nije interesovalo. Sve što je želela bilo je da svaku novu generaciju dece nauči
da sanjare. Vidim i da je uspela.
Ko je ovde koga otkrio? Direktorka nekadašnjeg
đaka svoje škole, ili on nju?
Sigurno
vam je već postalo jasno da uopšte nije važno ko je putnik, a ko Indijanac.
Sanjarite, pa otputujte! I naslikajte svoje
putovanje!
Srećan put!
Ovo je odlicno. Iskreno mi se svidja kako mastovito povezujes pricu. Mislim da ce se I deci svideti ❤. Bravo, samo nastavi. Pusti masta da te vodi ❤🍀❤
ОдговориИзбришиSnežana hvala ti! Pisati za decu je najteže. Treba ponovo da postaneš nevin!
ИзбришиKada pripovedač za temu izabere nešto što vrlo dobro zna, rezultat je uhlavnom - dobra priča! 🙂
ОдговориИзбришиPutavanja su uvek dobra priča, puna likova, običaja i pre svega iznenađenja. Literalni raj.
Избриши