петак, 31. децембар 2021.

PREDSEDNIKOV NOVOGODIŠNJI GOVOR

Obraćanje jednog nepostojećeg predsednika jedne izmišljene države

             (Svaka sličnost sa stvarnim ličnostima i događajima je slučajna)


Poštovane podanice i poštovani podanici,

      Ne mogu da vam opišem svoju sreću što i ove godine mogu da ponovim svoj novogodišnji govor. Ništa se nije promenilo, i ta me činjenica čini neizmerno zadovoljnim, gotovo ushićenim. Hvala vam što ste i minule godine, kao i poslednjih trideset – meni, mojoj porodici, mojim najbližim saradnicima, partijskim drugovima, kumovima, dupeliscima, neradnicima i neznalicama omogućili da i dalje vladamo, otimamo, krademo i lažemo, te da vas s najvećim zadovoljstvom maltretiramo.

     U početku smo bili oprezni, ubeđeni da ćete se brzo dozvati pameti. Tada bismo morali da računamo samo na one naše. Ali i ove godine, kao i svake prethodne, vi ste ćutali! Da li ste glupi ili samo obazrivi – to nas uostalom i nije mnogo briga. Važno je da smo mi tu gde jesmo, a vi tu gde jeste.

     Ako hoćete da budem potpuno iskren s vama, razni međunarodni savetnici su me upozoravali da se baš toliko ne bahatim. Čak sam u jednom trenutku hteo i da ih poslušam, ali prosto ne mogu da odolim a da vas ne ponižavam! Niko mi nije verovao da ovolika količina laži, prostakluka i lopovluka može da prođe bez ikakvog otpora! Iskreno vam hvala što podižemo lestvicu naše obesti na nivo za koji ni najveći marketinški stručnjaci i savetnici najvišeg ranga iz razvijenog sveta nisu verovali da postoji.

     Prestali su da me savetuju. Jednostavno su me pustili da još beskrupuloznije kradem i masnije lažem, da vas u svakoj prilici potcenjujem i da vam na razne načine uništavam dostojanstvo.

     Svetske agencije će, naravno, nastaviti da mere stepen vaše izdržljivosti. Što se mene tiče, iako sam odavno šampion sveta, i dalje želim da svake godine postižem još bolje rezultate.

     Želim vam srećnu Novu godinu! Božićne praznike ne slavimo, valjda se zna kad sam se Ja rodio.

    Naravno da ćete dobiti povećanje plata, i da ćemo prvi imati lekove protiv svačega, i da će struja biti jeftinija, i da ćemo biti prvaci u svemu, i da nikada niste bolje živeli, i da nam standard vrtoglavo raste, i da je naš zdravstveni sistem najbolji na svetu… Šta da radim, mnogo volim da lažem! Važno je da mi vi verujete i da me pritom još i obožavate. O, kako me to pali, nemate pojma!

 

Podanik je onaj kojim neko raspolaže u svakom pogledu, kome je neko potčinjen radom, dažbinama, životom, što je u nečijoj službi, a taj odnos može biti i prema državi (Sinonimi i srodne reči srpskohrvatskoga jezika, Miodrag S. Lalević, Beograd, 1974)

уторак, 14. децембар 2021.

MNDRA MJA

 

– Dete moje, od lepotu se ne može živeti, mora da se radi i voli… Ona ni dvorište ne zna da očisti i nekako ne govori s prav jezik. Kriv jezik ne priča istinu.

     Pokušavala je baka da odgovori svog unuka prvenca Miljka da se oženi Stanijom, devojkom iz grada.

– Bako, ali Stanija mi je obećala mnogo dece i vernost do kraja života.

– Tebi je strndžanje (stari običaj u Vlaha, koji je mladima dozvoljavao grljenje i milovanje samo iznad pojasa) mozak popilo, moj Miljko! Zapamti, iz tu kuću i porodicu dolazi zlo, njen otac je prodao ženino imanje preko puta reku. Svi to znamo.

     Miljko se ipak oženio Stanijom, nije poslušao baku. Nekoliko sledećih snežnih zima i sušnih leta osiromašili su, međutim, Miljkovo gazdinstvo. Novaca je bilo sve manje, zalihe su potpuno osiromašile.

– Miljko, imam jednog prijatelja iz dalek svet. Da mu prodamo zemlju ispod potoka? Dobićemo novce i s njih možemo da živimo doveka.

     Uz poljubac i malo strndžanja, Miljko je popustio Stanijinom ubeđivanju. Prodali su zemlju.

– Mndra mja (lepa moja) – pevušio je Miljko svojoj Vlajni i pored brige za opstanak. – Taj tvoj prijatelj nam još nije doneo ni dukate na zemlju, a već je njegova i koristi je...

– Doneće, Miljko, doneće, i više nego što misliš. Nego, da mu podamo i šumu iznad brda?

– To nipošto! To su borovi! Baka mi je pričala da ih je moj čukundeda posadio još pre dvesta godina!

– A da mu je iznajmimo na neko vreme, vratiće se to na naši unuci?

     Miljku nije bilo pravo, ali je uz strndžanje i osmehe pristao i na to. Zaboravio je da je u njihovoj tradiciji stolećima bor predstavljao mudrost i večnost. Novaca nije bilo, a od obećanja se više nije moglo živeti. Drveće se seklo i odnosilo. Sve intenzivnije. Na kraju je od bogate šume ostalo samo jedno usamljeno drvo. Jedan bor.

     A onda je Stanija jednog dana otišla kod lekara u grad i više se nije vratila.

     Nije bilo Stanije, a ni novaca. Nije bilo ni mudre bake, koja se ubrzo posle Stanijinog i Miljkovog venčanja upokojila. Ni šume, a ni zemlje. Ostalo je samo ime – Bor. Miljko se kajao što je pesmu Mndra mja toliko puta pevao Staniji, umesto svojim borovima i nekoj drugoj, pravoj ženi.

  U mnogim zemljama širom sveta gde rastu borovi – brojne legende, verovanja i folklor vezuju se za ovo veličanstveno drvo. Bor simboliše plodnost, mudrost, dugovečnost i mir, a daje ljubav i nadu. BOR je mndra mja. Bor nije na prodaju.

недеља, 5. децембар 2021.

NIČIJA NIJE DO ZORE...

 

Nije bio neki romantičan tip, ali je voleo sveće. Plamen koji bi se vinuo iz svećnjaka uvek je utopljavao njegov ego. Te momente nikada nije hteo ni sa kim da deli. Obožavao je da sam i neometan uživa u svojoj sreći.

     Ali, problem bi se uvek pojavljivao pred zoru. Sveća bi dogorela, potrošila se i ego-plamen bi se ugasio. Nikada, baš nikada nije potrajao do prvih sunčevih zraka, koje je, uostalom, istinski mrzeo. Svaka sveća, a probao je mnoge! Analizirao je njihove delove  – koliko imaju pravog voska, a koliko parafina. S malobrojnim proizvođačima sveća eksperimentisao je sa sastavom, ali ništa nije dalo željene rezultate. Pred zoru bi svaka sveća dogorela i njegov ego bi obavio mrak. A dušu skoro nije ni imao.

– Ako hoćeš da ti sveća gori do zore, najbolje da pokušaš sa onima koje su proizveli strani proizvođači! – savetovao ga je njegov prijatelj iz inostranstva.  

– Samo ti meni reci gde mogu da se nabave? – ushićen je bio naš junak.

– U Berlinu, Londonu ili Vašingtonu. Proizvode ih i u Moskvi i Pekingu, ali ti nabavku odatle ne bih savetovao.

– Ne pitam za cenu! (Voljan je bio da za bilo koju cenu naruči proizvod koji bi izdržao do zore, s kojim bi bio spreman, odnosno bio u stanju da dočeka prirodnu svetlost, a koja mu je, kao što smo rekli, izuzetno smetala.)

– Samo moram da te upozorim da te sveće imaju i (ne)željeno dejstvo! Naime, čim se zapale, njihov plamen počne nezadrživo da raste i razbukta se toliko da počnu da se pale i one obične sveće na grobljima i po crkvama namenjene mrtvim telima a večnim dušama.

     Nije ga ta činjenica mnogo uzbuđivala. Naručio je sveće iz svih onih gradova koje mu je savetovao njegov prijatelj, tih poznatih svetskih centara svećarske moći! Zbog pohlepnosti a i brzine kojom ih je platio, nije stigao da pročita njihove neželjene efekte. Naime, sve one bi izdržavale da neko vreme prkose prirodnoj svetlosti, a onda bi svaki put naprasno eksplodirale i često uništavale sve što bi im se našlo u neposrednoj blizini. Loša iskustva ljudi iz prošlosti koji su imali iste porive – nisu mu mnogo značila, mada su ga neki bliski ljudi (premda je pitanje da li je takve uopšte i imao) upozoravali da to nikome nije uspelo u dužem periodu.

     Čekamo vest o eksploziji i izlazak sunca.  

петак, 19. новембар 2021.

KORENIĆ (nežna priča o karijeri)

 

Koliko ste puta i sami ponovili ovu rečenicu: „Od kada je došao na vlast i do novca – iz korena se promenio“? Koren se, dakle, može promeniti?

 

Gospodin Korenić je već u prvom razredu osnovne škole imao fotografiju ne samo sa učiteljicom, nego, na insistiranje njegovih roditelja, i s nasmejanim direktorom škole. Te dve fotografije stajale su zajedno u dvostrukom ramu u njegovoj dečijoj sobi, i samo on u razredu imao ih je na jednom mestu. Direktor je, pri poseti odeljenju, primetio da Korenić nije sedeo u prvoj klupi, pa je učiteljica odmah reagovala premestivši slabovidog đaka iz socijalno slabije porodice u drugu klupu. Gospodin Korenić je još kao dete voleo da sedi u prvim redovima, okrećući se unazad samo da umiruje i ukorava druge đake.

 

– Majin brat je kupio loptu koja košta 60 dinara. Koliki kusur je dobio ako je prodavaču dao 100 dinara? – pitala je učiteljica ceo razred.

– Maja nema brata! – kliknuo bi mali Korenić s tačnim odgovorom.

 

U starijim razredima, dečaci su bežali s časova, igrali fudbal za vreme velikog odmora i udvarali se devojčicama. Korenić nije smeo da beži s nastave, fudbal nije znao da igra, a devojčicama se nikad nije udvarao. Ipak, voleo je da bude u društvu tih istih dečaka i jednako važan kao oni, možda i važniji. S posebnim oduševljenjem se upisivao u sve leksikone, ali je najviše voleo da prethodno pročita šta su drugi napisali. Na pitanja nije odgovarao onako kako je mislio, nego kako je većina već odgovorila.

 

Koju boju najviše volite? Ako je većina odgovorila da najviše voli plavu, Korenić je napisao to isto. Za koga navijate? Brojao je odgovore i za jedan ih je bilo više za Crvenu zvezdu, tako da je od tog dana i on počeo da navija za ovaj klub. Imate li simpatiju? Gotovo svi su napisali „da“. Ali zato na sledeće pitanje, koje je zahtevalo da se otkrije njeno/njegovo ime, većina ništa nije napisala. Izuzetak je bio drugar iz poslednje klupe, koji je hrabro napisao: „Maja“. Korenić je napisao „Zini da ti kažem“, opet prepisujući odgovor jednog vršnjaka koji je navijao za Partizan.

 

Ceo razred je pročitao ispisani leksikon, a drugar iz poslednje klupe odmah je postao predmet neprijatnih i zavidljivih komentara, među kojima je, zar je potrebno nagađati, prednjačio Korenić. Nije, naravno, ostao dužan ni lepoj i urednoj devojčici Maji, posebno se ističući u zadirkivanju i neukusnim pošalicama na njen račun. Zapravo, Korenić nije znao ni vic da ispriča, a kod kuće je ispred ogledala vežbao svoje nastupe pred drugovima iz škole. Predsednik odeljenske zajednice je, naravno, bio Korenić.

 

U srednjoj školi, većina dečaka bila je pod uticajem agresivnih hormona i, za njihovo uništavanje, bavila se sportom. Sve konkretnije su se udvarali devojčicama i išli na stadione. Obaveze tipa predsednik odeljenske zajednice nisu ih zanimale. Korenić je već tada znao da je to od velike koristi i da će mu pomoći da s manje rada ostvari bolje rezultate. Profesori su takvima gledali kroz prste i zaključivali im bolje ocene. Na stadione je išao samo da bi postao deo popularne ekipe dečaka iz kraja. Događaje sa stadiona, to jest tuče sa suparničkim grupama, prepričavao je kao bajke u kojima je on glavni junak. On se, naravno, nije tukao. Devojčice su ga gledale sumnjičavim pogledima i s podignutim obrvama. Da li su one verovale njegovim pričama, njega nije zanimalo. Važno je bilo da se on oseća dobro u toj ulozi.

 

Događalo se da ga uloga glavnog u odeljenju ponekad košta i nekog šamara ili šutiranja u zadnjicu, pogotovo kad nije hteo (ili smeo) da opravda izostanke svojih „drugara“ kod razrednog starešine. Korenić nije imao snage da uzvrati istom merom i trudio se da svojim pregovaračkim sposobnostima spreči incidente slične vrste. Nikome šamar nije prijao, pa ni njemu, ali on je znao da je to deo njegove žrtve za poziciju koju ima.

 

Posle završene srednje škole, za gospodina Korenića nije bilo ništa prirodnije nego da se uključi u politički život. Njegovo političko opredeljenje zavisilo je od „čitanja leksikona“, a za to je imao izuzetan talenat. Početak nije bio baš lak, morao je da izvršava i neprijatne zadatke. Ali, imao je on u tome iskustva. Teškoće drugih nisu mu dopirale do srca, smatrao je da je to deo političkih pravila i da neko mora da plati račun, makar bio i nevin. „Šta da se radi, takav je život“ – filozovski je zaključivao Korenić. Zbog bezrezervnog izvršavanja zadataka, znao je da će mu biti ponuđena pozicija viša od predsednika odeljenske zajednice.

 

– Gospodine Koreniću, hvala vam što ste našli vremena za mene – stariji gospodin se sagnute glave obratio predsedniku neke više političke odeljenske zajednice.

– Direktore, to ste vi, jedva sam vas prepoznao! – uzvratio je Korenić penzionisanom direktoru svoje osnovne škole, koji je zatražio prijem i dobio ga.

– Koreniću, znao sam ja još tada da ćete vi daleko dogurati.

– Ne biste se vi, direktore, fotografisali sa mnom da niste znali.

– Da, da…

– A imate li tu fotografiju?

– Nemam.

– E, vidite, ja je imam!

– Izvinite, gospodine Koreniću, znate li koliko je dece prošlo kroz moju školu…

– Ali nijedan nije uspeo kao ja, zar ne?

– Da, da. Niko se nije tako visoko popeo…

– Recite, bivši moj direktore, šta vam treba?

– Znate, gospodine Koreniću, moj sin…

 

Korenić je prosto uživao u tome da je nekome potrebna njegova pomoć, koju inače nije voleo da daje jer ni njemu niko nije pomagao da bude to što je danas.

 

Svako je imao junaka svog detinjstva – sportistu ili pevača, ljubav. Da li ste i vi imali Korenića svog detinjstva? Da li ste se setili nekoga ili ga prepoznali? Da niste možda vi Korenić? Ne, niste, jer da jeste, odustali biste od čitanja ove priče odmah posle prvih rečenica. Ako ste se setili nekoga ili ga lično poznajete, da li ste mu se obratili za pomoć premda ste znali da on nije voleo da je pruža? Da li imate isti osećaj kao ja da je trebalo da ga sprečite da sedi u prvoj klupi i da ga ne kandidujete za predsednika odeljenske zajednice? Jer, samo tako se Korenići mogu zaustaviti na vreme!

 

Gospodin Korenić je danas predsednik gotovo svake značajne zajednice. Sveti se svima koji su ispunjavali leksikone, navijali za druge klubove, lupali mu šamare i šutirali ga u zadnjicu. Njemu je dobro. To što mnogima nije, njega ni najmanje ne dotiče.

 

Direktorov sin je dobio posao. Onaj dečko iz zadnje klupe koji je u leksikonu napisao da voli Maju – napustio je zemlju i ima svoju softversku firmu u Sidneju.

 

Koren se menja ili čupa?

ONI SE BUDE

  Oče, grešio sam! Dugo sam istinu skrivao od svih, a najviše od samog sebe. Vi dobro znate da sam ja poznata ličnost. Prepoznaju me na ulic...