Пређи на главни садржај

PREDSEDNIKOV NOVOGODIŠNJI GOVOR

Obraćanje jednog nepostojećeg predsednika jedne izmišljene države

             (Svaka sličnost sa stvarnim ličnostima i događajima je slučajna)


Poštovane podanice i poštovani podanici,

      Ne mogu da vam opišem svoju sreću što i ove godine mogu da ponovim svoj novogodišnji govor. Ništa se nije promenilo, i ta me činjenica čini neizmerno zadovoljnim, gotovo ushićenim. Hvala vam što ste i minule godine, kao i poslednjih trideset – meni, mojoj porodici, mojim najbližim saradnicima, partijskim drugovima, kumovima, dupeliscima, neradnicima i neznalicama omogućili da i dalje vladamo, otimamo, krademo i lažemo, te da vas s najvećim zadovoljstvom maltretiramo.

     U početku smo bili oprezni, ubeđeni da ćete se brzo dozvati pameti. Tada bismo morali da računamo samo na one naše. Ali i ove godine, kao i svake prethodne, vi ste ćutali! Da li ste glupi ili samo obazrivi – to nas uostalom i nije mnogo briga. Važno je da smo mi tu gde jesmo, a vi tu gde jeste.

     Ako hoćete da budem potpuno iskren s vama, razni međunarodni savetnici su me upozoravali da se baš toliko ne bahatim. Čak sam u jednom trenutku hteo i da ih poslušam, ali prosto ne mogu da odolim a da vas ne ponižavam! Niko mi nije verovao da ovolika količina laži, prostakluka i lopovluka može da prođe bez ikakvog otpora! Iskreno vam hvala što podižemo lestvicu naše obesti na nivo za koji ni najveći marketinški stručnjaci i savetnici najvišeg ranga iz razvijenog sveta nisu verovali da postoji.

     Prestali su da me savetuju. Jednostavno su me pustili da još beskrupuloznije kradem i masnije lažem, da vas u svakoj prilici potcenjujem i da vam na razne načine uništavam dostojanstvo.

     Svetske agencije će, naravno, nastaviti da mere stepen vaše izdržljivosti. Što se mene tiče, iako sam odavno šampion sveta, i dalje želim da svake godine postižem još bolje rezultate.

     Želim vam srećnu Novu godinu! Božićne praznike ne slavimo, valjda se zna kad sam se Ja rodio.

    Naravno da ćete dobiti povećanje plata, i da ćemo prvi imati lekove protiv svačega, i da će struja biti jeftinija, i da ćemo biti prvaci u svemu, i da nikada niste bolje živeli, i da nam standard vrtoglavo raste, i da je naš zdravstveni sistem najbolji na svetu… Šta da radim, mnogo volim da lažem! Važno je da mi vi verujete i da me pritom još i obožavate. O, kako me to pali, nemate pojma!

 

Podanik je onaj kojim neko raspolaže u svakom pogledu, kome je neko potčinjen radom, dažbinama, životom, što je u nečijoj službi, a taj odnos može biti i prema državi (Sinonimi i srodne reči srpskohrvatskoga jezika, Miodrag S. Lalević, Beograd, 1974)

Коментари

  1. Није узалуд турски султан Сулејман рекао "Не дај Боже да се Срби сложе". Убија ме радозналост: Зашто још није , а пошто није, када ће(доћи до промене) ?! Срби су народ ината, али некако увек на своју штету! Зашто? Српкиња сам, а не разумем!

    ОдговориИзбриши
  2. Potpisujem komentar. Zbunjen sam, ali ostaje nam da se nadamo. Vredi li?

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Вреди итекако! Нада умире последња! Дубоко верујем да је наша нада млада, још увек у повоју, чека да још мало порасте и да ће, када се најмање буду надали, напасти! Само још мало стрпљења нам треба!

      Избриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

ONI SE BUDE

  Oče, grešio sam! Dugo sam istinu skrivao od svih, a najviše od samog sebe. Vi dobro znate da sam ja poznata ličnost. Prepoznaju me na ulici i smaraju za autogram i zajedničku fotografiju. Imam i para, primam nezasluženo visoku umetničku platu, derem marketinške agencija za reklame i snimam programe za poremećenu javnost. Živim kao bubreg u loju. Vi to dobro razumete. Ali da bi me i ostali pravilno razumeli, reći ću da živim kao svaki pop koji ima oko sebe veran narod, pa ga krštava, osvećuje mu kolače i vodicu, a i sahrane, božemiprosti, idu kao u vreme korone.      Verovatno se pitate šta meni uopšte nedostaje. Šta bi to moglo mene da muči? Pa evo da Vam ispovedim.      Poslednjih 12, 13 godina nisam imao baš nikakvih muka. Sve mi je bilo potaman (a nije da nisam primetio da većini popova nije kao meni ili da oni nisu ja). Ne mogu da poreknem ni da su me neki drugovi iz detinjstva zvali da se pojavim u medijima i podržim onu javnost ko...

BUNA PROTIV DAHIJA (moglo je ovako biti)

  – O, Milune! Čuješ li me, Milune! – Ooo, Đorđe, ti li si? – Glavom i bradom. Idemo li na dahije, Milune? – Đorđe moj, znaš da bih ja bez pogovora krenuo, ali – ne mogu! – Zašto, Milune dragi? Kada ćemo ako ne sada. Dahije su odsekle glave svim našim viđenijim ljudima. Ako sad ne ustanemo, mi smo sledeći na redu. – Živka bi mi se naljutila. U nedelju je pozvala bratovljevu rodbinu na ručak, a ti znaš kakva je Živka kad nije po njenom. Gora je od svakog dahije. Mi Slinakovići smo, dobro ti je poznato, uvek bili za pravdu i uz narod, ali ovoga puta... Nemoj, Đorđe, da se naljutiš. Crni Đorđe je otišao do sledeće kuće. Moći ćemo i bez Slinakovića na dahije. Stao je ispred kapije imućne porodice Tenderovića. Tenderovići su bili bogati i uticajni, i nisu propuštali nijednu priliku da istaknu svoju nacionalnu pripadnost, kao i žrtve za svoju zemlju. – Hej, Dragane! Evo ti Đorđe dođe na prag kuće! Dragan Tenderović je otvorio pendžere, ne otvarajući kapiju. – Đorđe, del...

KAO GROM IZ VEDRA NEBA (Srpska priča strave i užasa)

  Kad se rodio Cobe, grom iz vedra neba pogodio je glogovo drvo u parku blizu porodilišta. Drvo se zapalilo i izgorelo, a silina udara uplašila je porodilje. Prema svedočenju jedne babice, a tu priču je Cobetova majka godinama prepričavala – sva deca su zaplakala, osim Cobeta. On se osmehivao.         Cobe je na prvi pogled bio dete kao i svako drugo. Međutim, neki njegovi postupci, a i događaji koji su ih pratili, bili su, blago rečeno – čudni! Imao je već četiri godine, ali se još nije odvajao od majčine sise. Radovao se i smejao isključivo kad bi video da neko prosi ili je u invalidskim kolicima. S drugom decom se nije mnogo družio, a igračke ga uopšte nisu zanimale. Devojčicama je krao lutke i otkidao im glave, ali dečkićima ništa nije lomio – zbog lošeg iskustva: naime, drugaru u obdaništu namerno je jednom slomio točkove na autiću , nakon čega mu je ovaj njime slomio nos! Ukor je, začudo, dobio drugar, a nastavnici su se do neba izvinjaval...