Пређи на главни садржај

OBRAĆANJE PREDSEDNIKA POVODOM NOVE GODINE (MOŽDA I POSLEDNJE)

 Poštovani prebivaoci  (na ovom prostoru),


     Pošto sam ja human, snalažljiv, vredan, obrazovan, pametan, empatičan, nadahnut, kreativan, organizovan, analitičan, a pre svega šarmantan i nadasve privlačan predsednik, pa tek onda možda i običan čovek – želim najpre da vam saopštim da će od Nove godine prevoz biti besplatan...


     Šta, to ste već čuli? Stara vest? Dobro, a da li ste već čuli da ćemo našoj mladosti, našim studentima i đacima, osim povoljnih kredita, obezbediti i odmor na Maldivima (preko Dubaija) posle svakog položenog semestra! Da ćemo na svakom fakultetu otvoriti egzotičnu masažu s Tajlanda, da će studenske menze imati keto-dijetu, organsku ishranu, domaće specijalitete i prave nemačke kobasice (koje i ja volim da pojedem). Dalje, dragim studentima obezbedićemo i besplatne kurseve joge, zumba-plesa i popuste za kozmetičku i estetsku hirurgiju u najpoznatijim privatnim klinikama. I to nije sve! Ukidamo samofinansiranje! Ne samo da ukidamo samofinansiranje, već ćemo svakom studentu za svaku godinu studija isplaćivati premije, bez obzira na to koliko su ispita položili; usput da napomenem da je ovo mnogo više nego što dobijaju polaznici SNS Akademije, jer da bi oni otišli na Maldive ili u Dubai – moraju mnogo toga da progutaju!


     Nisam zaboravio ni naše starije sugrađane, koji će s penzionerskim kartama moći, s popustom, da kupuju morske plodove uvezene iz Čilea, a popust će imati i za spa-centar u hotelu ST. REGIS, kao i za besplatno merenje krvnog pritiska na pijaci Đeram. I, taman kada ste pomislili da je to sve, dodajem i kredite na 50 godina, na 60 godina (hajde neka bude na 76 godina), popuste na plastičnu hirurgiju, kabanicu naše partije za kišu, popuste u pozamanteriji… Ma, svašta!


– Predsedniče, za 15 minuta počeće Vaše obraćanje!
– Šta si rekao – 15 minuta?
– Da, samo da pripremim kameru i mikrofone.
– Ti to mene provociraš?


     Eto, i sami možete da vidite šta rade strane službe. Sada, kada bih morao da vam se tradicionalno obratim, on pominje 15 minuta. Provocira! Misli da se ja njega plašim i svih onih koji 15 minuta ćute. Kažu da će prećutati i Novu godinu, to jest da nje i nema dok se ne plate dugovi Stare. Ja nikome ništa ne dugujem! Hajde da o tome razgovaramo! Pričajte sa mnom, a s kim drugim uopšte? Hej, vama se obraćam, čujete li me?


      Oni kao da me ne čuju, ćute. Ko li ih je tome naučio?


     Znate, bojim se. (Ovo je među nama.) Ako ne pređemo u sledeću godinu, u budućnost – prošlost će me uništiti! Ćutanje od 12 godina je sasvim po planu, ali ovo od 15 minuta nisam planirao. To je kočnica nove i srećnije 2025. godine. Zato pričajte, bilo šta, i zaboravite prošlost. Kratka pamet je lekovita.


     Vidim da ovakvo ćutanje podržavaju oni koji su poslušno ćutali 12 godina, primali od mene nagrade i čuvali privilegije i pune frižidere. Gadi mi se koliko su sitni i bedni, a nadam se će se ogaditi i njima.


     Voleo bih da se neko makar posvađa sa mnom, kao moja poslušna opozicija, samo da se više ne čuje ćutnja. Pomozite!

Коментари

  1. Kakve privilegije im je predsednik obezbedio....U vreme svetske krize...! A oni i dalje protestuju. Pa ovo nema nigde na svetu.

    ОдговориИзбриши
  2. Nezahvalni! Kada njega ne bude bilo, a to neće da se desi, tek onda će videti, a neće videti, kako je bez njega.

    ОдговориИзбриши
  3. :-)) formulacija dostojna predsednika a možda i premierke :-))

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

ONI SE BUDE

  Oče, grešio sam! Dugo sam istinu skrivao od svih, a najviše od samog sebe. Vi dobro znate da sam ja poznata ličnost. Prepoznaju me na ulici i smaraju za autogram i zajedničku fotografiju. Imam i para, primam nezasluženo visoku umetničku platu, derem marketinške agencija za reklame i snimam programe za poremećenu javnost. Živim kao bubreg u loju. Vi to dobro razumete. Ali da bi me i ostali pravilno razumeli, reći ću da živim kao svaki pop koji ima oko sebe veran narod, pa ga krštava, osvećuje mu kolače i vodicu, a i sahrane, božemiprosti, idu kao u vreme korone.      Verovatno se pitate šta meni uopšte nedostaje. Šta bi to moglo mene da muči? Pa evo da Vam ispovedim.      Poslednjih 12, 13 godina nisam imao baš nikakvih muka. Sve mi je bilo potaman (a nije da nisam primetio da većini popova nije kao meni ili da oni nisu ja). Ne mogu da poreknem ni da su me neki drugovi iz detinjstva zvali da se pojavim u medijima i podržim onu javnost ko...

BUNA PROTIV DAHIJA (moglo je ovako biti)

  – O, Milune! Čuješ li me, Milune! – Ooo, Đorđe, ti li si? – Glavom i bradom. Idemo li na dahije, Milune? – Đorđe moj, znaš da bih ja bez pogovora krenuo, ali – ne mogu! – Zašto, Milune dragi? Kada ćemo ako ne sada. Dahije su odsekle glave svim našim viđenijim ljudima. Ako sad ne ustanemo, mi smo sledeći na redu. – Živka bi mi se naljutila. U nedelju je pozvala bratovljevu rodbinu na ručak, a ti znaš kakva je Živka kad nije po njenom. Gora je od svakog dahije. Mi Slinakovići smo, dobro ti je poznato, uvek bili za pravdu i uz narod, ali ovoga puta... Nemoj, Đorđe, da se naljutiš. Crni Đorđe je otišao do sledeće kuće. Moći ćemo i bez Slinakovića na dahije. Stao je ispred kapije imućne porodice Tenderovića. Tenderovići su bili bogati i uticajni, i nisu propuštali nijednu priliku da istaknu svoju nacionalnu pripadnost, kao i žrtve za svoju zemlju. – Hej, Dragane! Evo ti Đorđe dođe na prag kuće! Dragan Tenderović je otvorio pendžere, ne otvarajući kapiju. – Đorđe, del...

KAO GROM IZ VEDRA NEBA (Srpska priča strave i užasa)

  Kad se rodio Cobe, grom iz vedra neba pogodio je glogovo drvo u parku blizu porodilišta. Drvo se zapalilo i izgorelo, a silina udara uplašila je porodilje. Prema svedočenju jedne babice, a tu priču je Cobetova majka godinama prepričavala – sva deca su zaplakala, osim Cobeta. On se osmehivao.         Cobe je na prvi pogled bio dete kao i svako drugo. Međutim, neki njegovi postupci, a i događaji koji su ih pratili, bili su, blago rečeno – čudni! Imao je već četiri godine, ali se još nije odvajao od majčine sise. Radovao se i smejao isključivo kad bi video da neko prosi ili je u invalidskim kolicima. S drugom decom se nije mnogo družio, a igračke ga uopšte nisu zanimale. Devojčicama je krao lutke i otkidao im glave, ali dečkićima ništa nije lomio – zbog lošeg iskustva: naime, drugaru u obdaništu namerno je jednom slomio točkove na autiću , nakon čega mu je ovaj njime slomio nos! Ukor je, začudo, dobio drugar, a nastavnici su se do neba izvinjaval...