Nijedan deo sveta nije me ostavio bez upečatljivih utisaka. Brižljivo sam
ih skladištio i nosio sa sobom i smatram ih velikim životnim bogatstvom.
Kad god bih se vraćao iz Jordana, padalo mi je na um da kad bi kojim
slučajem utisci imali svoju materijalnu težinu – moje putne torbe sigurno ne bi
bili dovoljne da u njih stanu i bile bi preteške za dozvoljeni prtljag svih avio-kompanija.
Svaki dolazak u ovu zemlju otvarao mi je nove vidike i pisao novo poglavlje moje
knjige utisaka: zemlja drukčijih a
zapravo istih ljudi, zemlja kulturno-istorijskih spomenika iz različitih epoha
i istih takvih civilizacija, zemlja koja izlazi na dva mora (od kojih je jedno mrtvo), zemlja šumovitog severa i
pustinjskog juga. Zar ovako ne bi trebalo da izgleda svaka obećana zemlja?
Veoma mi je teško da izdvojim svoje omiljeno mesto u Jordanu, toliko ih je.
Naravno da sam ostao bez daha ulazeći u kanjon istorijske Petre, a pogled sa
stene na pejzaž verujem najlepše pustinje na svetu Vadi Ram (Wadi Ram) – apsolutno
je jedan od najimpresivnijih koje sam video u životu! Ostaci rimske imperije (rasuti
inače po celom Jordanu), od dobro sačuvanog grada Džeraša (Jerash) do
amfiteatra u centru Amana, izgledaju kao savršene kulise za neki istorijski
film. Šta, dakle, izabrati?
Kada se iz zapadnog Amana krene ka Mrtvom moru, na svakom pređenom kilometru
otvara se nov, fascinantan pogled na Jordansku dolinu. Ni visinska razlika nije
zanemarljiva: spuštate se sa 1 000 metara nadmorske visine (Aman) na najnižu
tačku na planeti – 427 metara ispod nivoa mora! Svaki čas morate zevanjem
izjednačavati pritisak u ušima. Mnogo puta sam prošao ovim putem i uvek sam želeo
da zastanem i da, makar na kratko, zaustavim pogled na tim prizorima iz Biblije.
Kad se spuštaju iz pravca mesta
Madaba, turisti obavezno posećuju goru Mont
Nebo – da vide lično Mojsijeve stope, mesto na kome je stajao i s kojeg je prvi
put ugledao Obećanu zemlju. Po predanju, Bog je
rekao (zapravo obećao) Mojsiju da će njemu i njegovom narodu – Palestincima
(Jevrejima), koje je izveo iz misirskog (egipatskog) ropstva – dozvoliti da vide
Obećanu zemlju, ali da u nju nikada
neće kročiti! Veruje se da se Mojsije na ovom svetom mestu i
upokojio, te da krst i ostaci vizantijske pravoslavne crkve koji se na njemu
nalaze svedoče o tom događaju.
Obećanu zemlju možete videti i s mnogih drugih pozicija u samom Amanu i okolo njega.
Za vedrih dana, kojih je u ovom delu sveta napretek, gotovo sigurno ćete na
obzorju ugledati najbliže prostore Palestine, najpre grad Jerihon, a u daljini drevni
Jerusalim. Bez obzira na to da li je dan ili noć, Mojsijev pogled je uvek uzbudljiv i ostaje neizbrisiv u sećanju. Danas su reka
Jordan i Mrtvo more granica između Jordana i Palestine (Izraela), tako da bez
pasoša ili vize, te drugih formalnosti, ne možete ući u Obećanu zemlju. Možete samo da je gledate u daljini, ali s Mojsijeve
strane! Ta političko-vojna granica je prepreka za mnoge koji su bili prinuđeni
da iz obećane zemlje pređu u zemlju pogleda.
Na koncertu za mir u Rimskom
amfiteatru u Amanu 2010. godine, svetski poznati mladi jordanski pijanista i kompozitor
Zejd Dirani (Zade Dirani), koji je svirao uz pratnju britanskog Kraljevskog simfonijskog
orkestra, najavio je da će izvesti pesmu francuske pevačice (egipatskog porekla)
Dalide s nazivom Helwa ya balady (u prevodu sa arapskog – Predivna
zemljo moja). Pijanista
Dirani je palestinskog porekla. Rekao je da je odlučio da pesmu uvrsti u koncertni
repertoar jer mu budi uspomene na detinjstvo i podseća ga na nezaboravne trenutke
kad su ga roditelji vodili na Mrtvo more, odakle su zajedno upirali pogled prema svetoj zemlji u kojoj su oni rođeni. (Kad god bismo se inače spuštali
Jordanskom dolinom, slušala se Dalidina popularna balada o njenoj predivnoj
zemlji, u kojoj su se, eto, mnogi prepoznali.)
Kompozitor Dirani nije
rođen u zemlji svojih predaka, ali je dobro pamtio setu u roditeljskim očima kad
god bi se ona pomenula, a sećao se i njihovih priča o nekadašnjem porodičnom imanju.
Koliko je samo ljudi sa setnim
pogledom u Jordanu! Mnogo! Posle poslednjeg Izraelsko-arapskog rata
1967. godine ogroman broj ljudi bio je proteran iz rodnih zemalja i nastanio se
ovde! Danas su ti ljudi čak brojniji od starosedelaca s leve obale reke Jordan,
ali će vam svako od njih bez razmišljanja naglasiti da je pravi Jordanac. Većina
se nikada nije mogla vratiti kući. Ostao im je samo pogled.
Na sastanku u jednoj
izdavačkoj kući u Amanu, domaćini su, kad su saznali za moju nacionalnu pripadnost,
odmah telefonom pozvali njihovog najplodnijeg pisca Samiha Masuda (Sameeh Masoud).
Obratio mi se na srpskom jeziku! Bio je veoma uzbuđen što, posle dugo vremena, može
da progovori jezikom na kome je studirao, ali i doktorirao u Beogradu 1971.
godine. Već sutradan me je pozvao na čašicu
razgovora. Gospodin Masud me je dočekao s toplim osmehom i veoma srdačno. Njegova
supruga nas je ponudila limunadom. Uzbuđeno je pričao o svojim studentskim
danima u Sarajevu i Beogradu. Nedostajale su mu mnoge naše reči i često je rečenicu
završavao na engleskom. Bio je veoma sentimentalan! Prisetio se čak i svoje
gazdarice Jagode iz ulice Gavrila Principa, koja ga je, kaže, čuvala i pazila
kao sopstveno dete. Doktorirao je ekonomiju i napisao 16 knjiga iz te oblasti,
ali i 31 knjigu proze i poezije! Poslednja knjiga mu je posvećena našim
prostorima i nosi naziv Žena s crvenim
šeširom. Ipak, najčešće je pisao o Haifi, svom rodnom gradu, koji danas
pripada Izraelu.
– Haifa je najlepše mesto
na svetu!
– Čuo sam, gospodine Samih.
– Nije dovoljno čuti! Taj
grad treba videti i osetiti.
Kad god bi pomenuo Haifu,
rečenice su ovom rođenom Palestincu bile isprekidane i reči su teško izlazile
iz njega. A o ostalim temama je govorio sasvim tečno i povezano. Odveo me je do
svoje radne sobe. Za razliku od salona, koji je bio mali muzej antikviteta, radna
soba je izgledala kao tipičan prostor jednog vrednog pisca i obrazovanog
čoveka. Police s knjigama zauzimale su svaki slobodan zid do plafona. Kompjuter
na radnom stolu okruživale su fotografije davnih rođaka i pokoja njegova fotografija
iz mlađih dana. Iza svake od njih postojala je neka gotovo filmska ili pozorišna
priča, koju mi je zaneto pričao, a ja s posebnom radoznalošću slušao. I svaka je
imala neku vezu s njegovim rodnim gradom, istorijom njegove porodice i presudnim
događajima u njihovim neizbežnim migracijama. Na kraju mi je pokazao sliku kuće
u kojoj se rodio. Stara kamena vila, orijentalno-mediteranske arhitekture, s velikom
ulaznom drvenom kapijom kakve često viđamo na istočnom Mediteranu, delovala je
kao mali zamak iz davnih romantičnih vremena.
– Eksponati koje ste
videli u salonu većinom su iz te kuće – dopunio je svoju priču o fotografijama.
Bili su tu nekadašnji
mlinovi za kafu, savršeno očuvana keramika, kompletan set za ručavanje star više
od veka, orijentalne lampe, stare knjige i drvene hoklice...
– Šta se sada dešava s vašom
kućom?
Iako je vlasnik kuće, gospodin
Masud nema dozvolu izraelskih vlasti da je renovira i koristi. Mala palata je
tako i dalje prazna i pusta, neupotrebljiva. Jasno mu je da, kao Palestinac,
verovatno nikada neće dobiti pravo na adaptaciju i nameće mu se jedino
racionalno rešenje – da proda taj oronuli i posrnuli
kameni objekat. A to može biti samo za male novce i, svakako, Izraelcu.
Pravo da živi u svojoj porodičnoj kući do sada nije mogao da ostvari. Odlučio
je da je ipak ne proda i da tako prkosi diskriminaciji važeće države.
Kad sam odlazio iz doma svog
novog prijatelja, stajali smo dugo u predvorju, kao da još nešto treba da kažemo
jedan drugom. Pogled mi se zadržao na starom, pomalo zarđalom, povećem ključu u
zastakljenom ramu. Moj domaćin se okrenuo da vidi šta je to privuklo moju
pažnju.
– Nije to običan ključ. To
je ključ za Obećanu zemlju! Ključ moje porodične kuće u Haifi. Tu stoji od
početka i stajaće do onog trenutka, koji će sigurno doći, kada će moji potomci razbiti
staklo, uzeti ga i otključati kapiju našeg doma. Svog doma.
Oprostio
sam se sa Samihom uz dogovor da se ponovo vidimo kad sledeći put dođem u Aman.
Odavno već putovanja do Mrtvog
mora i pogled na Jordansku dolinu ne doživljavam kao turista željan dobrog pejzaža.
Uvek pomislim na to da oči mojih jordanskih i palestinskih prijatelja taj prizor
vide pre svega kao pogled na Obećanu
zemlju, kakav je bio i Mojsijev. Koji nikada nije hodao po njoj.
Коментари
Постави коментар