ZABRANITI ŠAKIRU

 

Najviše mi na onu stvar ide alarm. Ne podnosim ga. Moji roditelji su se budili na stari sat na navijanje, čiji je mali čekić na vrhu udarao u dva zvonca i proizvodio buku koja je budila iz mrtvih. Jedne večeri zalepio sam žvaku na ta zvonca, tako da se jebeni čekić zaglavio. Tog jutra je moj ćale propustio radnički autobus. Pretukao me je kao vola u kupusu! Nemam pojma zašto se vo bije baš u kupusu, a ja bez kupusa, ali su mi tragovi kaiša dugo ostali na levoj butini. Današnji alarmi su s mobilnih telefona, tako da nemam gde da zalepim žvaku.

Od kada sam se odvojio od matoraca, uglavnom se budim kad mi je volja. Ali sam danas bio primoran da uključim taj prokleti elektronski budilnik jer nisam smeo da zakasnim na aerodrom. Polazak aviona je predviđen za 6.00 ujutru! (Ako ikada dođem na čelo naše nacionalne avio-kompanije, svi letovi će biti od podne.) Jedva sam podigao glavu sa svog svilenog jastuka, otvorio oči i upalio svetlo. Dobro, moraš se malo i žrtvovati za posao, kažu. Ponekad i zbog kondicije, i tako to.

Pored mene je ležala Litica. Ne, Latica! Uvek se zbunim oko njenog imena. Latica je riba koja mi se sviđa, ali joj to nikad nisam rekao. Samo spavam s njom, i to ponekad, ali u poslednje vreme – sve češće. Bojim se da sam se malo i zaljubio. Latica inače izgleda kao avion. Rula i leti u svako vreme, ali najčešće po mraku. Nekad mi dođe da se oženim Laticom, ali čim pomislim koliko je rulala s drugima, počnem da je mrzim. Iz besa. Ne mogu ni da zamislim šta bi mi ortaci rekli kad bih se oženio ženskom koja je svoje veštine pokazivala na televiziji u nekom zabavnom programu. Samo u tom programu Litica je aterirala, i to žestoko, na piste najmanje trojice geliptera, što je cela zemlja mogla da vidi. Kako sad da jedino meni bude žena!

Spakovao sam manji kofer, jer sam se istog dana i vraćao, večernjim avionom. Ipak, za svaki slučaj poneo sam i donji veš. Znate, imam šuljeve i ponekad mi se na gaćama pojavi krv. Uzeo sam na brzinu i neki keš i strpao ga u džep. Latica se mazno okrenula na drugu stranu i otkrila golu zadnjicu. Ona nema šuljeve, to sam proverio.

      Vozač me je čekao u novoj limuzini, crne boje. Izleteo je iz automobila čim je ugledao da izlazim iz zgrade i odmah mi zgrabio kofer, da se ne umaram.

      – Čekaj! Gde je Cile? – pitao sam ga.

      – Gospodine, Canetu su sinoć ustanovili koronu i morao je da ostane kod kuće.

      – Kako, bre, koronu?

            Cane (ili Cile?) moj je zamenik. On je sigurno bio štreber u školi. Završio je neki fakultet i govori strane jezike. Ili više fakulteta? Onako, klasični šmokljan. Čak je i oženjen.

      – Kako ću bez Caneta? – zavapio sam.

             – To sam ga i ja pitao. Rekao mi je da ne brinem. Takođe je rekao da će Vas na aerodromu sačekati neko, zaboravio sam mu ime, i da će taj uvek biti pored Vas.

 

      Stigli smo na aerodrom. Na predaji prtljaga je bila neopisiva gužva. Koliko je samo letova ranom zorom! Ali meni gužva nije problem. Ja sam putnik poslovne klase, a na tim šalterima nema gotovo nikoga. Vozač se uverio da sam se čekirao i poželeo mi srećan put.

 

      U avionu sam, kao što sam već rekao, bio u poslovnoj klasi. Ništa posebno, samo navuku onu zavesu i odvoje te od obične raje. Moje sedište je A1. Volim da sedim na tom sedištu. Uvek sam i sedeo na tom mestu, osim kad je sa mnom bio moj bivši šef, on je takođe voleo da sedi upravo tu. Sad on leti privatnim avionom. Dobro, možda ću i ja jednog dana, moram da budem strpljiv. Odmah sam zaspao kao klada. Stvarno nemam ideju zašto se kaže klada, a, da iskren budem, i ne znam šta ta reč znači. Pitaću Laticu. Uvek kada zaspim sedeći, hrčem kao konj. I to sam saznao od Latice. Ma šta me briga, umoran sam! Ovako rano nije se budio ni moj pokojni ćale kad je išao u svoju fabriku.

     Probudila me stevka – da mi kaže da slećemo i da se vežem. Samo što je nisam oterao tamo gde se ne tera, a tera se! Šef mi je, međutim, naredio da budem pristojan, kaže da sam sad javna ličnost i da me ljudi prepoznaju. A Šef je za mene zakon!

     Na aerodromu me je čekao neki lik u odelu. Pričao je našim jezikom. To je valjda taj koji treba da me prati.

     – Ja sam Stanislav Protić. Dobro došli!

            – Brate, da te pitam, ti znaš program, šta ja treba da radim?

            – Budite bez brige! Konferencija počinje za sat vremena, stižemo na vreme. Prema instrukcijama koje sam dobio, najvažnije je glasanje na plenumu. Tu je važno da budemo uzdržani! I to je to. Posle ćemo otići na ručak i ja ću Vas odvesti na aerodrom.

            – U tvojim sam rukama. Glava me boli i umoran sam kao pas. (Zašto je pas umoran, a konj hrče?) Ali, hajde da to obavimo, pa da se ja vratim svojoj Litici!

            – Gde da se vratite?

            – Latici.

            – Latica Vam je supruga?

     – Ma ne…, onako.

     Šta mi bi? Koji mi je vrag da pominjem Laticu! To je to! Zaljubio sam se izgleda, a to mi i prija i smeta, zavisi od trenutka.

     Kad smo stigli na konferenciju, Stanislav me odveo do naših mesta u velikoj sali. U našoj delegaciji smo bili samo nas dvojica, druge delegacije su bile upadljivo brojnije. Valjda kod njih niko nije dobio koronu.

       Na ekranu ispred nas smenjivale su se fotografije govornika. Sve je pratio i neki tekst, koji nisam razumeo.

            – Ako hoćete da razumete govornike, stavite slušalice da čujete prevod. Izvinite, moram smesta do toaleta! – uzvrpoljio se Stanislav.

      Kad je Stanislav otišao, stavio sam slušalice. Ni taj jezik, međutim, nisam razumeo. Govornici su se smenjivali i o nečemu naširoko razglabali, uglavnom jednolično. Ovo je dosadnije nego na nekadašnjim časovima istorije kod Riste Voline, prođe mi kroz glavu.

     Stanislav se vratio i pitao me kako mi se dopadaju govori.

            – Da li ste našli kanal na našem jeziku?

     – Kakav kanal?

     Stanilav je mislio da se šalim, ali ga zaista nisam razumeo.

     Najzad se za govornicom pojavila govornica, koja je izgledala onako, izvinite na izrazu – jebozovno: napućena i vrckava, duge plave kose, izazovnog i zavodljivog pogleda, ni visoka ni niska... Kao moja Latica. Skinuo sam slušalice i pažljivo je posmatrao. Uvek mi se dešavalo da, gledajući u neku nepoznatu privlačnu žensku osobu, smesta počnem da maštam i zamišljam, toliko uverljivo da mi se digne! Misli su mi bile ošamućene autohipnozom, pa se odmah osetio i rezultat. Sa istinskim uživanjem sam gledao u njen dekolte, koji ipak nije bio dubok onoliko koliko bih želeo!

     Nesrećni Protić je prekinuo moju duboku meditaciju.

            – Gospodine, stvarno se izvinjavam, moraću opet do toaleta!

            – Šta je, usrao si se?

            – Oprostite. Sigurno sam nečim pokvario stomak.

            – Hajde, beži, još ćeš da mi se usereš ovde, pa da se osramotimo!

           – Samo da Vas upozorim! Uskoro će glasanje. Na ekranu će se pojaviti tri mogućnosti, jedna ispod druge. Poslednja je uvek – uzdržani. Samo to pritisnite i Vaš posao je završen... izgovarao je  Stanislav  u trku.

     Plavuša je privela kraju svoje izlaganje, i njen nastup je na mene ostavio najbolji utisak. Posle je jedan ćelavi, koji je sedeo na sredini stola (valjda im je bio šef), lupio čekićem po nekom stalku. Na ekranu su se potom pojavile razne reči. Bilo ih je više od tri reda. Gde je sada taj usrani Stanislav da mi pomogne? Brojao sam linije. Možda ih je i bilo tri, ali, ono što je najgore, nije bilo onog jes ili nou, što bih lako prepoznao, tako da bi ona treća opcija bila – uzdržani. Kako smo, brate moj, uzdržani kad Stanislav ne može da se uzdrži dok ne prođe glasanje!

      Ćelavac i još neki ljudi koji su sedeli za centralnim stolom gledali su u ekran, onda u mom pravcu, pa ispočetka. Ćelavi je nešto rekao u mikrofon zureći pravo u mene. Ja sam smesta namestio svoj standardni osmeh. Posle mi je prišao jedan čovek u kravati, i on mi je pokazivao na ekran. Shvatio sam da me upozoravaju da moram da glasam (nasmešio sam se, naravno, i tipu u kravati).

      Bio sam ja u mnogo gorim situacijama u životu, i uvek bih odigrao pravu kartu! Odlučio sam da uradim sve kao na šibicarenju – kao klinac uvek sam pogađao gde je kuglica! Pritisnuo sam tamo gde je pisalo we are disagree, siguran da ne mogu da pogrešim. Ćelavko je smesta ustao, potom i ostali, i svi su počeli oduševljeno da tapšu. Možda njemu, otkud znam. Ustao sam i ja, aplaudirajući iz sve snage. Posle su se svi međusobno rukovali i grlili. Meni je prišao jedan riđokosi i, uz veliki kez, baš mi prodrmao ruku. Onda sam se i ja primakao nekom visokom momku u elegantnom odelu, sa slušalicom u uvetu, i širom mu pružio ruke. Taj je u prvom momentu bio zbunjen, ali sam ga zagrlio onako bratski, dok su oko nas blještali blicevi foto-aparata.

     Stanislav se vratio u salu.

           – Da li si se ispraznio? – bio sam direktan.

           – Je li glasanje završeno? – uzvratio je i on pitanjem.

           – Ali šta to radite?

           – Rukujem se i slikam kao i svi ostali!

 

     Posle ručka (koji bih voleo da izbrišem iz sećanja) Stanislav me je odvezao na aerodrom. Ah, da – ručak. Neki francuski restoran. Stanislav mi je za predjelo naručio paštetu!? Mislio sam da tera šegu sa mnom. Ja paštetu nisam jeo od vojske. Od nje sam podrigivao gore od parizera. Tražio sam neko mesište, ali mi je on preporučio patku! Jedva sam čekao da ga se otarasim i vratim u zagrljaj moje Latice (misaonu predigru mi je dala ona plavuša s dekolteom).

 

     Pre nego što smo stigli na aerodrom, Stanislava je neko pozvao telefonom. Odmah sam ukapirao da ga smara neki novinar. Stanislav mu je ljutito uzvratio da ne govori istinu i da je glasanje proteklo u savršenom redu. Prevrtao je očima i pravio bolne grimase. Onda je podigao glas i odbrusio mu:

            – Slušajte, ja Vas molim da budete pristojni i da ne urušavate integritet našeg predstavnika! Glasao je onako kako smo se dogovorili! I kakve veze ima to što se slikao i zagrlio s čovekom iz obezbeđenja, taj njegov gest samo pokazuje koliko smo mi srdačan narod! Uostalom, ako Vam nešto nije jasno, pozovite naše odeljenje za medije! I prestanite da vređate! Naš predstavnik nije ni za kakvu satiru, niti je satiričan, o čemu uopšte pričate?

             – Šta je taj bilmez rekao? Vređao me je? Ne zna on s kakvom volinom ima posla! 

             – Zaboravite to, gospodine, to je običan novinar.

      – Šta je rekao – za koga sam ja? Ja sam uvek samo za Šefa!

      Kad smo obavili granične formalnosti, stigli smo i do djutifri-šopa. Znate te prodavnice na ovim modernim aerodromima koje mame svojom skupom robom poređanom po krivudavim policama. Ko bi odoleo da nešto ne kupi! Tražio sam gde su vina, i to ona najskuplja, jer Šefu uvek s putovanja donesem bar jednu flašu. On ima vinski podrum i obožava da prića o poreklu svojih vina, njihovoj finoći, aromi i drugim sranjima. Meni je najvažnije da vino ne bude kiselo kao sirće! Našao sam najskuplju bocu, izvadio novac koji sam jutros strpao u džep i platio.

        Pred samo ukrcavanje, bukvalno na poslednjoj polici djutifrija, ugledao sam robu poznate marke Boss. Među artiklima upadljivo se isticala muška majica koju sam baš dugo, dugo želeo, a nigde nisam mogao da je nađem! Zapravo sam je prvi put video na Šefu i oduševio se. Nisam mogao da verujem! Velika zlatna slova preko majice crne boje! Nije mi bilo važno koliko košta. Dok sam je pipao u neverici i ushićenju, pogled mi je privukla i elegantna haljina sa istim tim natpisom s prednje strane, samo srebrnim slovima. Ako bi Latica obukla tu haljinu, natpis Boss bi joj išao tačno preko grudi! Da se zna čije su to grudi, ponosno sam zaključio.

     Uzeo sam haljinu i krenuo prema blagajni. Gotovine sigurno nisam imao dovoljno, pa sam potražio kartice. Izgleda da sam i njih zaboravio u toj jutarnjoj, odnosno noćnoj mori spremanja za put. Šta da radim? U ruci sam već imao kesu djutifri-šopa s vinom. Ma, rekao sam sebi, koliko sam samo puta u životu šanirao, mogu vala još jednom (pa prodavnice u Trstu su se zatvarale čim bi me njihovi vlasnici primetili da šetam ispred njih)! Glumio sam da gledam u neke džempere, pa sam polako, da niko ne vidi, haljinu za Laticu i svoju majicu uvukao u kesu s vinom! Odlazeći, prodavačici sam poklonio diskretan ali ljubazan smešak.

      Taman kad sam krenuo tunelom do svog sedišta A1, prišao mi je policajac. Obratio mi se na nekom nerazumljivom jeziku. Dugo je nešto pričao. Jedino što sam mogao u tom trenutku da učinim jeste da mu se blagonaklono osmehujem. Odveo me je do kancelarije policije. Naravno da sam mu dao da pogleda šta imam u plastičnoj kesi. Pitao me je za račun. Vama možda nije jasno kako sam ga sada razumeo? Prosto je to – takvih situacija sam u životu imao na desetine. Uvek pokušavaju da vas uvuku u svoju priču i da priznate, pokvarenjaci najobičniji!

      – No račun. Izgubio sam ga. Nema!  

      Mislim da su me shvatili. Onaj policajac je uporno pokazivao na račun za vino i tražio račun za majicu i haljinu. Tražio mi je i pasoš, a kad je video da je diplomatski – nije mu bilo dobro! U svakom slučaju, na avion su me poslali bez Bosovih artikala. To me je strašno iznerviralo, jer bi im normalno platio te krpice samo da taj let nije bio tako rano i da nisam morao da se budim pre zore, zbog čega sam zaboravio kartice (a poneo gaće u slučaju da mi prorade šuljevi). Nerazumno vreme, nerazumne radnje, nerazumni rezultati!

      Zazvonio mi je telefon. Bio je to Cile, moj asistent.

      – Gde si, koronašu? Ovo ti je poslednji put da dobiješ koronu kad idemo na put!

      On me je bojažljivo ali zabrinuto upitao šta sam to uradio. Odmah sam shvatio da su oni licemeri već svima razglasili da sam pokušao da marnem dve krpice. Ja sam mu sve potanko objašnjavao, premda mi je bilo dosta svega.

              – Ne znam o čemu pričate, ja Vas zovem zbog glasanja. Šta se to desilo na plenarnoj sednici? Već sam dobio nekoliko diplomatskih nota, a kad Šef sazna – svi smo debelo nadrljali! I, pobogu, šta Vam je bilo da se rukujete i grlite sa obezbeđenjem?

       Tada me je iznervirao maksimalno.

              – Dobro bre, Cane, smradu jedan! Ti dobiješ koronu, a onaj tvoj sraćku, pa me ostavite samog na frontu. Gde je bre tu vaša odgovornost? Sad mi pričaš o nekakvim notama, pa otpevaj ih, brate!

        Morao sam da prekinem telefonski poziv jer je avion već bio u pokretu.

        U kući me, međutim, nije čekala Latica. Toliko mi je bila potrebna posle izlaganja one plavuše, a sad je nema! Mora da rula negde. Pozvao sam je telefonom.

               – Litice, gde si? – bio sam vrlo konkretan, iako sam joj opet pogrešio ime, što joj je mnogo išlo na živce.

               – Kod drugarice sam, srce.

        – Daj mi tu tvoju drugaricu na telefon – da mu jebem sve najmilije!

        Javila mi se drugarica.

        Latica je odmah došla kod mene. Popio sam čak tri viskija, ali sam se jedva malo opustio. Još dok me je ljubila, pitao sam je šta je klada.

        Sutradan me opet pozvao onaj ološ od Cileta – da me pita da li sam pogledao današnje novine ili slušao vesti. Nisam. Pogledaj, sugerisao mi je.

      Probudio sam Laticu da mi pročita vesti koje su se odnosile na konferenciju. Zaključak komentatora je bio sledeći: Naš predstavnik je za satiru!

             – Šta piše?

             – Rekla sam ti – naš predstavnik je za satiru!

             – Kakvu Satiru? Laže kao pas (zašto pas laže – zaista ne znam)! Ja nisam za tu Satiru, ja sam za Šefa!

       U istom trenutku mi je zazvonio telefon. Na ekranu je pisalo: Šef.

       Znao sam šta mogu da očekujem od Šefa, ali su moja opravdanja bila neoboriva: kao prvo, zeznuli su me Cile i Stanislav, a, ako me pita za aerodrom, kazaću mu da sam planirao da im pošaljem pare. Javio sam se. Lepo me je pozdravio. Ja sam odmah počeo o konferenciji, uzbuđenim glasom, a on me je smirivao konstatacijom da ćemo to nekako ispeglati. Naravno, najavio sam i flašu nikad skupljeg vina. Onda me je zamolio za uslugu. (Nisam vam napomenuo da imam građevinsku firmu u kojoj je formalno vlasnik moj brat od tetke; glup je kao retko ko, ali je građevinski inženjer i ne meša mi se u finansije.)

              – Znaš, treba da prodaš ona tri velika stana s balkonima, koji gledaju na tvrđavu. Javiće ti se čovek, pa te stanove samo prepiši na njega. Ne traži novac. Dogovoreno?

               – Naravno, Šefe, nikakav problem (bez njega ne bih ni ja imao građevinsku firmu, ni moj glupi brat od tetke posao)!  

               – Hvala ti! Znao sam da si ti čovek od mog velikog poverenja.

               – Hvala Vama, Šefe! Nego, mogu li ja Vas da zamolim za jednu uslugu?

 

               Potvrdio je. Prepričao sam mu šta o mom glasanju piše u novinama, zapravo ponovio sam ono što mi je pročitala Latica – da je naš predstavnik za Satiru (Sakiru?). On ne čita vesti jer za te gluposti nema vremena, pa je odmah pitao kakva mi je usluga potrebna.

 

               – Da zabranite Sakiru (već ste zaključili da slabo pamtim imena i pojmove, a pogotovo ako sam ih samo jednom čuo ili prvi put pročitao)!

               – Koga da zabranim? Šakiru?

               – Da, tako nekako. Toliko toga ste zabranili, a ona se baš obrušila na mene i masno laže!

               – Ma dobro, reći ću da je ne puštaju više. Može se živeti i bez Šakire – nekako opušteno je izgovorio Šef.

 

                 Laknulo mi je. Latica me gledala s nestrpljenjem, očekujući komentar.

 

               – Zabraniće Šakiru!

         – Šakiru? Zašto nju?

               – Pa, Litice, zar mi nisi ti čitala vesti?

 

               Ućutala je. A onda me nežno zagrlila. Ponovo sam je pitao šta beše klada. Objasnila mi je. Sad me je, međutim, mučilo zašto se kaže da iver ne pada daleko od klade. Moraću da je pitam i šta je iver, ali me sad mrzi i previše sam umoran. A i ruka mi je kružila oko njene zadnjice.

 

Коментари

  1. Аутор је уклонио коментар.

    ОдговориИзбриши
  2. Jel, kako se zvala, brate, ona plava ribetina za govornicom? Da je nadžem na Instagramu

    ОдговориИзбриши
  3. Nisam siguran, mislim da se zvala Sisijen ili tako nešto.....

    ОдговориИзбриши
  4. Komentar jedne čitateljke:

    Prica je vrlo originalna i tacno prikazuje sadasnje stanje Srbije, srpskog naroda, srpskih "lidera" i sveta na kraju krajeva. Najtragicnije od svega(prava tragi-komedija) je to sto su nasi lideri marionete bez mozga,nepismena stoka sa kupljenim diplomama, a Latica srpski nezni/naivni,samim tim i glupi narod koga j....ko kako stigne,jer nista bolje nismo ni zasluzili. Litica....hmmm...moze da bude onaj broj srpstva koji se i dalje bori i spreman je na sve ili pak ona grupa srpskog zivlja( koja je nazalost u vecini) koja je zrtveno jagnje i ne vidi dalje od nosa. Kako god da okrenemo,svima smo trn i oku, a najvise sebi samima. Svi nam se smeju u lice a mi smo i dalje ubedjeni( ta cuvena vecina tacnije) da smo mi njih zaj.....a ne oni nas ( kad kazem oni,mislim i na svet i nase vrhovne). A opet, srpski narod je ako tako gledamo dva puta nadrljao u isto vreme, sto direktno od sveta,sto direktno od nasih "mudrih i pametnih".

    ОдговориИзбриши
  5. Ej bre brate, što mu taj Stanislav stalno govori u množini, kad je došao sam? Jel' on normalan?

    ОдговориИзбриши
  6. Budala obrazovana! Ne kaže se "šef smene" već "šef sa mnom"!

    ОдговориИзбриши
  7. Sad malo ozbiljnije: šta mislite - da li je glavna ličnost priče nekad čula za Mokranjčeve "Rukoveti"?

    ОдговориИзбриши
  8. Sadašnjica je ogledalo puta kojim nažalost idemo već tridesetak godina. Stara izreka sve objašnjava: "Od vina se može napraviti sirće, ali od sirćeta ponovo vino ne".

    ОдговориИзбриши
  9. Da li je glavna ličnost čula za Mokranjca? Bila je na Mokroj gori kada se otvarao neki festival dosadnih filmova.

    ОдговориИзбриши
  10. Oko vina i srićeta, glavna ličnost ove priče ima svoj stav. Ostalo ga ne zanima ili će pitati Liticu, odnosno Laticu.

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови