Пређи на главни садржај

MATEMATIKA (autor priče je moj kolega iz turizma i pisac Nebojša Jojić. Njegovu tiražnu knjigu „BUKIRANO“ u izdanju „Lagune“, toplo preporučujem)

 

 U osnovnoj školi u Šušunovcima, nastavnik je sa đacima viših razreda kojih je bilo jedva desetak, vežbao matematiku.

 

"Hajde da napravimo ovakvu računicu", reče nastavnik, "prema izjavi nekadašnje ministarke Udovičiki, od Maja 2015. godine, u državnoj administraciji Srbije tada je bilo zaposleno oko 500 hiljada ljudi, što je očigledno okvirna cifra, jer niko još uvek u Srbiji, dragi moji, slučajno ili namerno,  nema tačan podatak koliko ljudi na ovaj način zarađuje za egzistenciju.

Ali mi ćemo deco, izabrati ovu okruglu cifru radi lakše računice."

 

Ako sada svakog četvrtog zaposlenog (što ne bi mnogo uticalo na ažurnost državnog aparata, pomisli u sebi nastavnik) po slovu zakona pošaljemo na tromesečnu pauzu, molim vas da izračunate koliko bi novca uštedeli, kada bismo mu za to vreme isplaćivali 60% plate, ako je prosečna plata 50.000 dinara.

 

Đaci prilegoše na posao.

Bili su vrlo talentovani i matematika im je dobro išla, mada se mora priznati da je za to nastavnik bio veoma zaslužan.

Uvek im je davao zabavne zadatke.

 

Za Miroslava iz prve klupe, ovaj matematički problem je bio vrlo jednostavan. Svaki četvrti od 500 hiljada, to je 125 hiljada, pa puta 20.000 dinara, što je 40% prosečne plate, to je 2,5 milijarde dinara mesečno, puta 3 meseca, to je 7,5 milijardi!

 

Miroslav podiže ruku i saopšti razredu tačan rezultat.

"Bravo!", pohvali ga nastavnik, "A kada bismo nakon 3 meseca poslali na odmor sledećeg kolegu, pa onda sledećeg, koliki bi to bio iznos na godišnjem nivou", zapita.

 

Ovo je bilo lako, pa lepa Dunja brzo reši zadatak: "30 milijardi dinara!" uzviknu ona.

"Odlično Dunja! E sada mi tu cifru podelite sa 117,5", zamoli profesor učenike.

Perica je sada bio najbrži, a pošto mu je otac držao menjačnicu, shvatio je šta nastavnik želi: "kada zaokružimo na ceo broj, to je sledeća cifra: dvestapedestpetmilonatristadevtnaesthiljadastočetrdestdevet evra"', uzviknu on iz zadnje klupe.

"Tako je! Bravo deco!", obradovao se iskreno nastavnik, preko 255 milona evra, a niko nije izgubio posao!"

 

U tom zazvoni za kraj časa. Nastavnik Zoran Jovanović, bivši profesor ekonomskog fakulteta u Beogradu, uze sunđer i obrisa tablu.

 

Nebojša Jojić

Коментари

  1. За сваки проблем постоји решење, питање је да ли желимо да га нађемо! Интелигенција нам је на завидном нивоу (то стоји) али је штета што је већина користи у погрешне сврхе! Захваљујући халапљивим појединцима(мало их је али су опасни и јаких "леђа" ), полако али сигурно тонемо! Тако се чини! Зашто? Зато што и даље ћутимо, идемо линијом мањег отпора, јер је тако лакше, ваљда, не знам! А само је мало потребно да сви имају све, уз минималне жртве!

    ОдговориИзбриши
  2. Ajde, da testiramo da li nam je inteligencija zaista na tako visokom nivou, kao što mislimo: zašto je na kraju delio sa 117.5? Evo, štopujem čas...

    ОдговориИзбриши
  3. Златна средина! А и ако се узме средњи курс евра, најмање се греши у процени!

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

ONI SE BUDE

  Oče, grešio sam! Dugo sam istinu skrivao od svih, a najviše od samog sebe. Vi dobro znate da sam ja poznata ličnost. Prepoznaju me na ulici i smaraju za autogram i zajedničku fotografiju. Imam i para, primam nezasluženo visoku umetničku platu, derem marketinške agencija za reklame i snimam programe za poremećenu javnost. Živim kao bubreg u loju. Vi to dobro razumete. Ali da bi me i ostali pravilno razumeli, reći ću da živim kao svaki pop koji ima oko sebe veran narod, pa ga krštava, osvećuje mu kolače i vodicu, a i sahrane, božemiprosti, idu kao u vreme korone.      Verovatno se pitate šta meni uopšte nedostaje. Šta bi to moglo mene da muči? Pa evo da Vam ispovedim.      Poslednjih 12, 13 godina nisam imao baš nikakvih muka. Sve mi je bilo potaman (a nije da nisam primetio da većini popova nije kao meni ili da oni nisu ja). Ne mogu da poreknem ni da su me neki drugovi iz detinjstva zvali da se pojavim u medijima i podržim onu javnost ko...

BUNA PROTIV DAHIJA (moglo je ovako biti)

  – O, Milune! Čuješ li me, Milune! – Ooo, Đorđe, ti li si? – Glavom i bradom. Idemo li na dahije, Milune? – Đorđe moj, znaš da bih ja bez pogovora krenuo, ali – ne mogu! – Zašto, Milune dragi? Kada ćemo ako ne sada. Dahije su odsekle glave svim našim viđenijim ljudima. Ako sad ne ustanemo, mi smo sledeći na redu. – Živka bi mi se naljutila. U nedelju je pozvala bratovljevu rodbinu na ručak, a ti znaš kakva je Živka kad nije po njenom. Gora je od svakog dahije. Mi Slinakovići smo, dobro ti je poznato, uvek bili za pravdu i uz narod, ali ovoga puta... Nemoj, Đorđe, da se naljutiš. Crni Đorđe je otišao do sledeće kuće. Moći ćemo i bez Slinakovića na dahije. Stao je ispred kapije imućne porodice Tenderovića. Tenderovići su bili bogati i uticajni, i nisu propuštali nijednu priliku da istaknu svoju nacionalnu pripadnost, kao i žrtve za svoju zemlju. – Hej, Dragane! Evo ti Đorđe dođe na prag kuće! Dragan Tenderović je otvorio pendžere, ne otvarajući kapiju. – Đorđe, del...

KAO GROM IZ VEDRA NEBA (Srpska priča strave i užasa)

  Kad se rodio Cobe, grom iz vedra neba pogodio je glogovo drvo u parku blizu porodilišta. Drvo se zapalilo i izgorelo, a silina udara uplašila je porodilje. Prema svedočenju jedne babice, a tu priču je Cobetova majka godinama prepričavala – sva deca su zaplakala, osim Cobeta. On se osmehivao.         Cobe je na prvi pogled bio dete kao i svako drugo. Međutim, neki njegovi postupci, a i događaji koji su ih pratili, bili su, blago rečeno – čudni! Imao je već četiri godine, ali se još nije odvajao od majčine sise. Radovao se i smejao isključivo kad bi video da neko prosi ili je u invalidskim kolicima. S drugom decom se nije mnogo družio, a igračke ga uopšte nisu zanimale. Devojčicama je krao lutke i otkidao im glave, ali dečkićima ništa nije lomio – zbog lošeg iskustva: naime, drugaru u obdaništu namerno je jednom slomio točkove na autiću , nakon čega mu je ovaj njime slomio nos! Ukor je, začudo, dobio drugar, a nastavnici su se do neba izvinjaval...