Na autobusku stanicu jednog prigradskog beogradskog naselja autobus Gradskog saobraćajnog preduzeća je (začuđujuće)
došao na vreme, premda je bio hladan zimski dan, a padao je i sneg. Većina
putnika na stanici se međusobno poznavala. To su uglavnom bile komšije koje su u
tom malom naselju kraj Beograda godinama živele jedni pored drugih.
– Komšija Živko, poranili ste? – Živku se obratio Vuk, student Više mašinske
škole.
– Vuče, otkud ti? Hajde što sam ja morao ovim prvim autobusom u cik zore,
ali kuda si ti krenuo ovako rano? Nedelja je, škole ne rade.
Komšija Živko je ove godine otišao u prevremenu penziju, jer je ostao bez
posla.
Na prvom sedištu iza vozača sedela je baka Ana. Baka Ana je živela sama od
kada su joj sinovi otišli u inostranstvo, ali su je gotovo svi iz kraja
poznavali. Pravila je čuvene kolače i uvek sa svoje prizemne terase dozivala
decu da ih posluži. U autobus je ušao i vodoinstalater Milan, otac dvoje
maloletne dece i suprug domaćice Savke, poznat po tome što svoje usluge
komšijama nikada nije naplaćivao. Autobus je bio pun i pored toga što je bio
neradni dan, a i rano jutro.
Taman kad je vozač nameravao da zatvori vrata, u autobus je utrčala devojčica
Mara.
– Maro, dete, zar si sama, gde su ti roditelji? – obratila joj se baka Ana.
– Ostali su kod kuće, bako.
– Dođi, srećo moja, da te zagrli baka Ana.
Autobus je krenuo još tamnim prigradskim putem, po uobičajenoj trasi.
Pogledom iz prigradskog naselja moglo se videti kako mu se crvena svetla gube u
magli.
Istoga dana građane je uznemirila vest o nestanku autobusa koji je tog jutra
krenuo prema centru glavnog grada.
– Ljudi, opet je nestao autobus, to postaje nepodnošljiva realnost! – jedan
od komšija se nervozno obratio pristiglom policajcu, koji je samo slegnuo
ramenima.
– Zar ne možete barem jedan autobus da nađete? Nije to igla, to je autobus,
ne može tek tako da nestane! – uznemireno je komentarisala i domaćica Savka,
zabrinuta za svog supruga.
– Gde je moja ćerka? Morate mi naći dete! – nespokojna i s očima punim molbe
okrenula se prema policajcu i majka devojčice Mare.
O učestalim nestancima autobusa mediji nisu izveštavali, da ne potresaju
javnost. Poneko je o toj nesvakidašnjoj pojavi i rekao koju reč u vestima, ali
isključivo kroz obećanja vlasti: sigurno će naći krivca, već imaju određene
naznake ko bi to mogao biti..., optužujući, naravno, nepoznate sile i
organizacije. Narod je nepokolebljivo verovao da će država uspešno rešiti ovu misterioznu
i zastrašujuću pojavu.
E P I L O G
Komšija Živko je, od
velikog stresa zbog gubitka posla, dobio srčani udar. Kola hitne pomoći nisu stigla
na vreme jer se put koji vodi u naselje renovirao godinama, a okolni put nije
bio očišćen od snega. Vuk, student mašinstva, ranjen je u pucnjavi u jednom
beogradskom kafiću, u kojoj su se obračunavale dve mafijaške grupe: zatekao se
na pogrešnom mestu u pogrešno vreme. Baka Ana je imala problema s disanjem,
zimski meseci u prigradskom naselju su obilovali smogom; umrla je sama u svom
stanu jer od Centra za socijalni rad nije dobila pravo na kućnu negu. Vodoinstalater
Milan zakasnio je u lečenju karcinoma zbog nemogućnosti da dođe na red za kontrolu
magnetnom rezonancom, a posle beskrajnog čekanja na pregled kod lekara
specijaliste. Devojčicu Maru autom je udario bahati vozač dok je hodala trotoarom
i pobegao s lica mesta. Vozač je vozio luksuzni automobil, koji nije nestao.
O vozaču se sve zna, ali
se ne pominje.
O autobusima koji nestaju
takođe se sve zna, ali se ne pominje.
Коментари
Постави коментар