Пређи на главни садржај

MIRIS BOJA

M i r i s  b o j a

 

                        Karakteristika: oznaka, obeležje, osobina, suština, ono čime se neka stvar

                        ili neki čovek naročito odlikuju i razlikuju od drugih stvari ili drugih ljudi;

                        obeležavanje, navođenje glavnih, bitnih osobina ili svojstava koga ili čega.

 

 

Hvala vam što ste odvojili vreme za menegospodin Suhel Bakain zahvalio se na prijemu direktoru Kraljevske akademije za slepe u Amanu, u Jordanu.

Gospodine Bakain, šta mogu da učinim za Vas? pitao je direktor slikara Suhela, koji je s nestrpljenjem čekao dozvolu da mu saopšti svoju ideju.

Došao sam, gospodine direktore, da Vas pitam da li biste među predmete u Vašoj školi uvrstili i slikarstvo. Rado bih taj predmet predavao Vašim đacima.

 

Direktor je pogledao Suhela i nakratko ostao bez reči.

 

Čuo sam za Vašu školu slikarstva, gospodine Bakain. Nema nikakve sumnje da ste Vi u našoj zemlji veoma cenjen umetnik. Ali, ako ste došli da se šalite na taj način, to nije dobra ideja.

 

Suhel Bakain, rodom iz Keraka, rano je doživeo da mu majka ostane bez noge. Živeo je i odrastao pored osobe s posebnim potrebama. Želeći da pomogne majci, da joj pruži bar neka zadovoljstva i omogući joj da svoj fizički nedostatak što manje oseća – završio je najpre visoku školu koja ga nije spremala za slikara i zaposlio se u avio-kompaniji, obavljajući najrazličitije poslove. Slikarstvo ga je, međutim, oduvek privlačilo. Mnogo vremena je posvetio samo učenju slikarskih tehnika, kako bi se bavio isključivo slikarstvom. I uspeo je. Izlagao je na brojnim izložbama u Jordanu, gde ima i svoju stalnu postavku. Takođe je izlagao u Francuskoj, Libanu, Južnoj Africi, Emiratima i na Kubi.

 

Znam ja dobro, gospodine direktore, da Vaši učenici nemaju čulo vida. Boje sigurno ne mogu da vide ili čuju. Ali, zašto ne bi mogli da ih pomirišu?! – uzbuđen je bio slikar Bakain.

 

Vi, gospodine, izgleda nemate preča posla? Nema smisla da mi oduzimate vreme. Da nemate Vi nešto lično protiv mene?

 

I tako je gospodin Bakain, iako uz njegovu početnu nevericu, direktoru Kraljevske akademije za slepe u Amanu predočio svoju neverovatnu ideju – da bi boje mogle da mirišu! Bez obzira na to što je prirodna, osnovna karakteristika svake boje vezana isključivo za čulo vida.

 

Proizvodićemo, tvrdim Vam, boje koje mirišu! Zelena će mirisati na nanu, žuta na limun, narandžasta, logično, na narandžu, crvena na višnju...

 

I bilo je tako.

 

Kraljevska akademija za slepe u Amanu godišnje prima preko tri stotine polaznika, uzrasta od šest do osamnaest godina. Otvorena je uz patronat Njegovog kraljevskog veličanstva Abdulaha II i kraljice Ranije – 2011. godine. Danas uvaženi slikar, sa izrazitim karakteristikama pravog čoveka, gospodin Bakain na toj akademiji predaje slikarstvo slepoj i slabovidoj deci koristeći boje koje mirišu! Te slike se izlažu i prodaju u humanitarne svrhe. Svoj rad gospodin Bakain ne naplaćuje, ali kao nagradu dobija nemerljivu ljubav slepe dece koja – zahvaljujući njihovom mirisu – sad mogu da raspoznaju, odnosno osećaju boje. A znaju i kakav bi svaki čovek mogao da bude.

 

U svetu ima trideset devet miliona potpuno slepih ljudi. Koliko je karakternih? Nadam se bar toliko.

 

Suhel Bakain (Suheil Baqaeen), slikar iz Kraljevine Jordan, živi i radi u Amanu.


Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

ONI SE BUDE

  Oče, grešio sam! Dugo sam istinu skrivao od svih, a najviše od samog sebe. Vi dobro znate da sam ja poznata ličnost. Prepoznaju me na ulici i smaraju za autogram i zajedničku fotografiju. Imam i para, primam nezasluženo visoku umetničku platu, derem marketinške agencija za reklame i snimam programe za poremećenu javnost. Živim kao bubreg u loju. Vi to dobro razumete. Ali da bi me i ostali pravilno razumeli, reći ću da živim kao svaki pop koji ima oko sebe veran narod, pa ga krštava, osvećuje mu kolače i vodicu, a i sahrane, božemiprosti, idu kao u vreme korone.      Verovatno se pitate šta meni uopšte nedostaje. Šta bi to moglo mene da muči? Pa evo da Vam ispovedim.      Poslednjih 12, 13 godina nisam imao baš nikakvih muka. Sve mi je bilo potaman (a nije da nisam primetio da većini popova nije kao meni ili da oni nisu ja). Ne mogu da poreknem ni da su me neki drugovi iz detinjstva zvali da se pojavim u medijima i podržim onu javnost ko...

BUNA PROTIV DAHIJA (moglo je ovako biti)

  – O, Milune! Čuješ li me, Milune! – Ooo, Đorđe, ti li si? – Glavom i bradom. Idemo li na dahije, Milune? – Đorđe moj, znaš da bih ja bez pogovora krenuo, ali – ne mogu! – Zašto, Milune dragi? Kada ćemo ako ne sada. Dahije su odsekle glave svim našim viđenijim ljudima. Ako sad ne ustanemo, mi smo sledeći na redu. – Živka bi mi se naljutila. U nedelju je pozvala bratovljevu rodbinu na ručak, a ti znaš kakva je Živka kad nije po njenom. Gora je od svakog dahije. Mi Slinakovići smo, dobro ti je poznato, uvek bili za pravdu i uz narod, ali ovoga puta... Nemoj, Đorđe, da se naljutiš. Crni Đorđe je otišao do sledeće kuće. Moći ćemo i bez Slinakovića na dahije. Stao je ispred kapije imućne porodice Tenderovića. Tenderovići su bili bogati i uticajni, i nisu propuštali nijednu priliku da istaknu svoju nacionalnu pripadnost, kao i žrtve za svoju zemlju. – Hej, Dragane! Evo ti Đorđe dođe na prag kuće! Dragan Tenderović je otvorio pendžere, ne otvarajući kapiju. – Đorđe, del...

KAO GROM IZ VEDRA NEBA (Srpska priča strave i užasa)

  Kad se rodio Cobe, grom iz vedra neba pogodio je glogovo drvo u parku blizu porodilišta. Drvo se zapalilo i izgorelo, a silina udara uplašila je porodilje. Prema svedočenju jedne babice, a tu priču je Cobetova majka godinama prepričavala – sva deca su zaplakala, osim Cobeta. On se osmehivao.         Cobe je na prvi pogled bio dete kao i svako drugo. Međutim, neki njegovi postupci, a i događaji koji su ih pratili, bili su, blago rečeno – čudni! Imao je već četiri godine, ali se još nije odvajao od majčine sise. Radovao se i smejao isključivo kad bi video da neko prosi ili je u invalidskim kolicima. S drugom decom se nije mnogo družio, a igračke ga uopšte nisu zanimale. Devojčicama je krao lutke i otkidao im glave, ali dečkićima ništa nije lomio – zbog lošeg iskustva: naime, drugaru u obdaništu namerno je jednom slomio točkove na autiću , nakon čega mu je ovaj njime slomio nos! Ukor je, začudo, dobio drugar, a nastavnici su se do neba izvinjaval...